Klaudija Mikulić, Bijeli Brijeg, Bosnia & Herzegovina
Helena
Autor: Klaudija Mikulić
Sjećam se mlade nasmijane žene koja se doselila u naše susjedstvo. Radila je, putovala, radovala se životu. Godine su prolazile. Odustala je od posla i posvetila se obitelji. Sretale smo se na dvorištu ispred zgrade. Djeca su se igrala na malom prostoru između parkiranih automobila. Igrališta u šumi su zapuštena, ljuljačke i klackalice polomljene. Nije bilo sigurnog mjesta za dječju igru.
Sjećam se kako je naselje izgledalo nekada. Dvorišta zgrada bila su uređena i održavana. Posvuda borovi, trava i cvijeće. Male stepenice povezivale su južni dio novoizgrađenog naselja sa gradom. Zanimljivo arhitektonsko rješenje objedinilo je stepenice i vijugavu kamenu stazu koja je uranjala u popločani dio stepenica. Velike stepenice povezivale su sjeverni dio naselja sa gradom. Imale su prostor predviđen za odmor. Stariji građani bi tu malo predahnuli i odmorili se, a mladi, neopterećeni brigama, družili bi se nakon škole, potajno zapalili svoju prvu cigaretu i nerijetko prepisivali školsku zadaću. Trim staza, po kojoj je taj dio šume nazvan Trimuša bila je obilježena i održavana. Prelijepa šumska staza vodila je do Partizanskog spomen groblja. Stazu su koristili sportaši i rekreativci, ali i građani koji su željeli uživati u zelenilu i čistom zraku.
Sada, ni traga toj ljepoti. Zbog neodržavanja sve je zaraslo u korov i prepuno je smeća. Cijelo to područje postalo je ruglo grada, opasnost za djecu i odrasle.
Helena je uvijek nasmijana, i sinoć je bila takva. Uživala je u majčinskoj ulozi. Ipak sam joj u glasu osjetila nelagodu zbog viška kilograma, zbog toga što je zapostavila sebe. Ne govorim joj ništa, samo slušam. Osjećam da želi promjenu. Spominje da su djeca već velika, imala bi vremena posvetiti se sebi, ali težak je to korak. Nakon toliko godina zanemarivanja sebe, zaboraviš ko si i što želiš. Zaboraviš koliko trebaš biti važan sebi. To se dogodilo Heleni. Izgubila je sebe. Osjećala je grižnju savjesti ako bi se posvetila sebi. Živjela je kroz druge i za druge. Nadala sam se da će krenuti prema sebi, to svi zaslužujemo. Biti važni sebi. Najvažniji. To nije sebično, nego prijeko potrebno. Hele, navijam za tebe!
Čula sam da je bila na kratkom putovanju sa prijateljicama. Odličan znak. Mali, ali vrijedan korak prema sebi. Srela sam je. Kaže ide na trening. Nasmijana je. Zamišljam njenu sreću što napokon radi nešto za sebe. Oduševljeno mi priča o Mostarskom Polumaratonu. Poziva i mene na Humanitarnu utrku građana. Atmosfera je odlična. Jako puno ljudi prijavilo se na utrku. Trčimo ulicama našeg grada, svi su veseli, imamo isti cilj. Pomoći drugima i usput se dobro zabaviti. To je bila njezina prva medalja u životu. Samo 4 kilometra, ali osjećaj je neprocjenjiv, govori mi.
Planira treninge trčanja. Na jesen će početi trenirati za polumaraton, rekla mi je u povjerenju. Vidjela sam da volonteri čiste Trimušu. I Helena im se ponekad pridruži. Želi vidjeti novi sjaj naše Trimuše. Kaže mi da je jako sretna i zahvalna. Promjena je vidljiva, svi joj čestitaju. Posložila je stvari u svom životu. Pregledavam njezine fotografije sa obiteljskog putovanja, presretna sam zbog nje.
Jesi čula da je Helena u bolnici? – pita me susjeda. Kažu, Multipla skleroza. Tako mi je žao. Vidim je kako oprezno hoda, skriva nesigurni hod. Bolest se dogodila u najljepšem trenutku njenog života. Osjetim u njenom pogledu strah, neizvjesnost, zabrinutost. Brine za djecu, roditelje, sestre. I dalje misli na druge. Navikla je da pomaže svima, a sada ona treba pomoć.
Nakon početnog šoka, sve je polako sjedalo na svoje mjesto. Uz pomoć obitelji i prijatelja uspjela je bolest staviti pod kontrolu. Uz terapiju, vježbanje i Božju pomoć, što često naglašava, hrabro ide dalje. Opet je nasmijana, reče mi da od bolesti ima samo dijagnozu na papiru. Neka tako i ostane, draga moja Helena. Čitam da su svečano osvijetlili Trimušu, baš me zanima kako sada izgleda. Približavam se, vidim svjetla u šumi. Činilo se nemoguće, ali uspjeli su… naša Trimuša izgleda veličanstveno. Sigurna sam da ima blistavu budućnost. Kroz drveće mi se čini da vidim Helenu. Jeste ona je, maše mi. Trči… Čujem pobjedničke korake kako se približavaju.