Maja Knezović, Cim, Bosnia & Herzegovina
Nema Cima do Rima
Autor: Maja Knezović
Otkako sam preselio u Njemačku, počeo sam spoznavati riječi moje susjede Lane kako je Cim stvarno posebno mjesto. Lana je često dolazila u našu ulicu kao dijete, ljeta bi provodila tu, a zimi bi se vraćala u svoj stan u Mostar i svojim svakodnevnim obavezama. Otkako joj je umro djed sve je rjeđe dolazila u našu ulicu, zapravo sam je češće viđao na nekim mjestima odnosno kafićima po Mostaru i tada bi pričali i o Cimu kao takvom. Ona bi uvijek rekla: ‘Nedavno sam prošla tom ulicom nakon par godina, svi me se sjećaju, pitaju kako sam, prilaze, uvijek imam dojam da je vrijeme stalo i da se budno motri svačiji korak. Teta u prodavnici na vrhu ulice mi je čak prepričala anegdotu iz djetinjstva kako je moj brat nakon što mu je poklonila čokoladu rekao: “Imam ja kući i seku” nakon čega je morala kupiti još jednu čokoladu. Naprosto, takve stvari i neku zakucanost u vremenu i prostoru ne osjećam toliko u ostatku Mostara.’
Moj život u Njemačkoj se uglavnom svodi na odlazak na posao i pokoje druženje vikendom. Ovdašnje susjede uljudno pozdravim, oni mene isto te komuniciramo samo ukoliko se nešto tiče svih stanara i zgrade kao prostora u kojem svi skupa živimo. Ukratko, sušta suprotnost od Cimljana koji nekad više i bolje znaju što rade susjedi nego što im se događa u vlastitoj kući. U Cimu se većina toga odvija van kuće. Često kad se nađem s nekim novim prijateljima u Njemačkoj nakon prvotnih upoznavanja na red dođe i moje čuveno rodno mjesto i brojne anegdote koje sam tamo doživio ili čuo. Jedna od onih kojih uvijek pažljivo odmjerim prije nego je ispričam obzirom da je malo neprimjerena je sljedeća. Mamin rođak Željko bio je prije skoro 20 godina neki funkcioner u nogometnom klubu Zrinjski. Taman u to doba dogodio se transfer jednog igrača iz Senegala, te je Željko, koji je često bio zadužen za igrače koji stižu iz stranih zemalja bi preuzimao ulogu lokalnog vodiča i vodio ih okolo. Ono što nam je svima ostala misterija je kako se komunikacija između njih dvoje odvijala obzirom da Željko nije znao engleski jezik, a ni taj nogometaš, Lamine, naš. Međutim, njih dvojica su često viđana skupa po raznim mostarskim mjestima, a nerijetko i u cimskom restoranu Kubat koji je najpoznatiji po janjetini. I danas kad se zapiju lokalci u kafani pričaju kako je Lamine uvijek janjetinu jeo s majonezom što se smatra svetogrđem. Sjećam se prvog puta kad smo vidjeli Laminea. Bile su maškare i svi smo sjedili kod mog djeda namaskirani te spremni da prođemo krug našom i susjednom ulicom da ugrabimo nešto slatkiša, a u najboljem slučaju i neke novčiće. U tom momentu ušla su dva odrasla muškarca koji su nosili neke čudne, jeftine maske preko lica. Stajali su tako minutu dok smo pokušavali pogoditi tko su oni. Prvi koji je skinuo maske bio je Željko a potom i Lamine. Sjećam se točno zbunjenog pogleda moje trogodišnje rodice koja je nakon što je Lamine skinuo masku ugledala osobu kakvu nije navikla vidjeti svakodnevno – onu tamnije boje kože. U tom momentu se rasplakala a djed Andrija je povikao: ‘Vraćaj masku nazad na lice!’ Obzirom da je jadni Lamine ostao zatečen rodičinom reakcijom pokušali smo mu objasniti da je to zato što nije iz Cima pa joj je čudno, jer, zaboga, u Cimu svatko svakog poznaje.
Kad sam bio mali često sam odlazio kod susjeda kući, čak i nekih koji nisu imali djecu. Susjedi Diana i Ante su mene baš jako voljeli i često bi se njima kad bi ih sretnuo na ulici ispričao a oni bi mi rekli da dođem kod njih kad god želim. Nerijetko bih to i uradio. Otišao bih kod njih, gledao TV s njima (Diana i ja smo tada aktivno pratili jednu meksičku telenovelu), listao bih knjige koje bi našao. Često bih i ručao s njima ako se zateknem tad tu. Jednog dana pozvao sam i svog mlađeg brata sa mnom koji se kod njih kući činio opušteniji nego ikad. Taj dan nam je Diana napravila sendviče, Darko je tražio majonezu ali nije bilo. Nakon par dana opet sam otišao kod Diane da odgledamo skupa jednu epizodu te telenovele koju smo pratili, Darko je ovaj put samo ušao nepozvan i produžio u kuhinju. Otvorio je vrata frižidera i krenuo praviti sendvič, a vidjevši da nema majoneze zaderao se: ‘Diana! Opet nisi kupila majonezu!’ Gotovo je nemoguće opisati tu nijansu crvene boje koju je poprimilo mamino lice kad nas je Diana poslije ispratila kući i sa smijehom prepričala što se dogodilo.
Još jedna priča koju često spomenem novim prijateljima mi je jedna od dražih iako traumatičnih epizoda djetinjstva jer mi je bila veliki pokazatelj cimske solidarnosti. Suhi ljetni dan proveli smo igrajući se karata i jedući kikiriki koji smo kupili u čuvenoj prodavnici kod Bekija. Potom smo u susjednoj ulici od puknutog dijela susjedine ograde napravili neku vrstu gola na koji smo prikačili i mrežu. U nekom naletu obrane tog gola uspjelo mi je poći za rukom to da se potpuno zaglavim u mrežu i ostanem visiti naglavačke. ‘Cimska služba spašavanja’ je odmah proradila, odjednom je cijela ulica, odnosno nekih desetak susjeda pristiglo u akciju razmišljajući kako me najjednostavnije izvući a da pritom se ne ozlijedim. Nakon 20 minuta im je uspjelo i svi su se ponudili da me otprate kući roditeljima jer su znali tko sam i čiji sam.
Sve u svemu, cimske anegdote mi često zafale pa ih prizivam kroz svoje priče. Iako sam se sad potpuno odvikao od tako intenzivnih susjedskih odnosa, svejedno mi se simpatično prisjetiti toga svega. Najdraže mi je kad upoznam nekog našeg u dijaspori kome mogu reći onu našu čuvenu ‘Nema Cima do Rima’ ali u kontaktu sa strancima to nažalost nije baš prevodivo.