Maja Knezović, Cim, Bosnia & Herzegovina
Neočekivani turistički vodič
Autor: Maja Knezović
Utjehu od paklene mostarske vrućine taj dan pokušala nam je pružiti Monika koja je pozvala nas par, ekipu iz srednje škole, na bazen ispred njene kuće. Ja sam bio redovit gost kod nje obzirom da mi je Monika bila skoro pa susjeda a i često smo se družili. Veselilo me je vidjeti ostatak srednjoškolskih drugara obzirom da smo se sve rjeđe okupljali kako je prva godina fakulteta okupirala naše živote. Svima je najveći problem i najbitniju stvar predstavljalo upravo ono što smo sami studirali, no ipak kad sam ih vidio sve na okupu prisjetili smo se zajedničkih gimnazijskih muka i smijeha. Svoju sreću radi ponovnog susreta smo proslavljali i velikom količinom alkohola, ja konkretno uz svoje najdraže ljetno piće – gin tonic. Ne znam ni sam koliko sam ih popio do tog momenta jer kad god bih se osjetio pijanim samo bih se zaletio u bazen skokom na glavu, a predivna voda odnijela bi sve alkoholne nuspojave. Plesali smo uz neke od naših najdražih pjesama, srednjoškolskih himni te se prisjećali svih zajedničkih izlazaka, nerijetko sramotnih, gledali smo stare slike i smijali se koliko mlado izgledamo u tom trenutku dok mislimo da smo potpuno odrasli.
Odjednom sam ugledao dvoje nepoznatih ljudi s bebom u naručju, bijele puti ali pocrvenjele od mostarskog sunca, od tog paklenog oružja nisu ih spasili ni kačketi koje su nosili. Autom nizozemskih tabli stigli su do Monikine kuće nečujno, barem smo imali takav dojam obzirom na glasnoću muzike. Mahali su nam i pokazivali nešto na telefonu i u ruci. Odvažno sam im prišao i čuo da pitaju ‘Basilica, basilica, where is it?’ U tom trenutku sam shvatio da nemam pojma ni gdje se bazilika nalazi niti išta o tome. Monika je isto prišla nama i shvatila o čemu se radi te nam rekla kako će pozvati svoju tetku kiparicu koja dobro poznaje detalje o bazilici. Dok smo je čekali, objasnili su mi da su pronašli neku staru mapu Mostara, točnije Cima gdje je na mjestu njihove kuće označena neka gostionica, a Monika nam je ispričala da je tu gostionicu njezin djed nekad davno držao. Kroz par minuta stigla je tetka Vera, sretna da svoje znanje ima podijeliti s nekim, ali javio se problem obzirom da ne priča dobro engleski jezik. Kako sam ja već par minuta pričao s tim turistima, a Monika je ipak morala ostati s gostima zapala me je i ta čast da ja budem taj koji će prevoditi to što ona priča. Nisam ni skužio što se događa, a već smo svi, uključujući i njihovu bebu u sjedalici na zadnjem sjedištu sjedili u autu na putu za baziliku. U tom trenutku shvatio sam da sjedim u speedo kupaćim gaćama i da nisam ponio nikakvu majicu ni peškir da se barem malo ogrnem i prasnuo u smijeh od bizarnosti situacije. Kroz par minuta stigli smo u Crkvine nadomak bazilike, nisam imao izbora nego da u ‘speedo-icama’ iziđem. Kako bi došli do bazilike prošli smo pored nečijeg dvorišta, a razgrnuti veš pored kojeg smo prolazili već je bio skoren od uzavrelosti tog dana. Nizozemski turisti nisu puno obraćali pažnje na mene, ali sam primjetio zgroženi pogled tetke Vere koja je tad shvatila da sam tako polugol došao na područje bazilike. Alkohol je, osim na dobro raspoloženje, utjecao i na manjak osjećaja za stid pa me nije previše bilo briga. Tetka Vera je počela pričati o povijesti bazilike, a ja simultano prevodio. Jednako kao i turisti, i sam sam prvi put čuo sve što je pričala, a činjenica da je to najstariji spomenik na širem području Mostara me je toliko fascinirala da sam dobio inspiraciju da malo proširim priču tetke Vere i tako još više zadivim turiste. Ta laž je samo pobjegla iz mojih usta te je tako tetka Vera u mojoj priči od kiparice postala arheologinja koju je igra pored bazilike u djetinjstvu inspirirala da upiše arheologiju. Ne znam zašto sam to rekao ali me zabavljalo gledati njihovo oduševljenje te sam htio da priča ima neki završni moment, taj ‘wow’ efekt. Bili su potpuno očarani. Nakon naše ture zahvalili su i produžili na Gorance a mi se vratili do Monikine kuće. Tek kad smo se vratili, shvatili smo da smo ih trebali tražiti tu mapu koju su imali sa sobom da je uslikamo. Naime, na internetu niti bilo gdje drugo nismo je uspjeli pronaći.
Nakon te neočekivane turističke ture malo sam više krenuo čitati o bazilici u Cimu i promišljati taj prostor. Do tog pakleno vrućeg ljetnog dana čuo sam za tu baziliku jednom ili dvaput. Nekad ju je netko spomenuo negdje, pokušavam se prisjetiti tko i gdje ali mi ne ide. U toj dobi nisam se pretjerano interesirao za takve stvari, a i nekako su mi često te lokalpatriotske priče zvučale prenapuhano, pogotovo stvari vezane za vjeru i crkvu nisam baš uzimao za ozbiljno jer sam primjetio da mještani dosta pretjeruju s tim. Međutim, kad je u pitanju bazilika, shvatio sam da griješim i da je stvarno fascinatna njena povijest. Naime, datira iz razdoblja kasne antike, od 4. do 6. stoljeća, a zbog svoje impozantnosti neki istraživači pretpostavljaju da je bazilika u Cimu mogla biti sjedište drevne biskupije Seresenterum.
Postidila me činjenica da su neki ljudi čak iz Nizozemske se toliko potrudili to doznati i doći tu što kod mene dotad nije nikako pobuđivalo interes, a stajalo je tu, par stotina metara od moje kuće. Bio mi je nejasan i odnos mještana Cima koji kao da uopće nisu shvaćali vrijednost te bazilike. Otad sam često u razgovoru s prijateljima i gostima u Mostaru počeo spominjati baziliku i svoju fascinaciju tim, a nerijetko bi kao uvod ispričao i ovu priču. Čini mi se da ipak nisam jedini koji je shvatio značaj bazilike i da se ipak puno više priča o tom u zadnjih nekoliko godina. Prije par mjeseci sam ponovno otišao tamo i malo popričao s prvim susjedima bazilike, veš se opet sušio na terasi. Kažu da sve više turista dolazi i tako u svojoj avliji nerijetko zatiču ljude svih nacija i rasa, toliko da su ‘oguglali’ više na to. Nadam se uskoro da će riješiti i malo pristup području i da ćemo svi kao zajednica uskoro malo više sudjelovati u održavanju bazilike i očuvanju tog glasa.