Anamarija Knezević, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Sigurnost i tolerancija
Autor: Anamarija Knezević
Na početku odmah želim biti jasan u vezi toga da uopće ne razmišljam o tome napadima i o tome da će me netko napasti u Mostaru. Nisam se bojao u ratu, a ne sada nakon toliko vremena.
Kad je počeo rat, ja sam imao 14 godina. Ni puno ni malo. Točno se sjećam dana kad su ‘rezervisti’ došli u Mostar. Ko’ na pištaljku svak se u kuću zatvorio. Pustili nas iz škole (ko je bio popodnevna smjena). Mi sretni, nema škole. Ne razmišljamo šta će se kasnije dogoditi. I ne dogodi se ništa. Roditelji na posao, ja u školu. Jedina stvar koja se promijenila u mom život bila je ‘ograničenje kretanja’: kad mama zovne s balkona ideš kući, nema pregovora ni skake dok se ne umoriš. Morao sam biti ‘na očima’.
Kako je vrijeme odmicalo tako se i u školi počeše praviti neke podjele: hrvati i muslimani na jednoj strani a srbi na drugoj. Rat je već trajao u Hrvatskoj. Dnevnik je bio glavna emisija u skoro svakoj kući. Ni tada nisam ništa skontao. Dijete sam ‘miješanog’ braka. Otac hrvat, majka muslimanka, ja jugosloven (to su većinom bila djeca iz mješanih brakova). E sad u koju skupinu da se svrstam. Niti u jednu. Nije prošlo dugo, eksplodira cisterna kod kasarne vojske JNA, Sjeverni logor. U tom trenutku smo mama i ja bili u gostima u Zaliku. Bila jest jaka eksplozija i puno se stakla razbilo al se nisam prepao. Nakon nekih pola sata, mama je rekla da idemo kući. Brzo je koraćala da sam skoro trčkarao za njom. Došli smo kući, meni se i sad čini za minutu a trajalo je barem pola sata. Tata je bio na poslu, radio je drugu smjenu, tako da smo mama ja bili sami kući. Telefonske linije u prekidu ne možeš nikoga dobiti. Kad se tata pojavio na vratima, nas kao da je sunce obasjalo. Tako je počeo rat u Mostaru. Prvi dio rata sa Srbima proveo sam u Mostaru. Zašto ovo pričam? Vrlo je čudno bilo, kad sad pogledam iz ove perspektive, na radiju objave kad će napad i mi se sklonimo s dvorišta. Kad prođe granatiranje mi opet u dvorište. Nema straha! Iskeno da nije bilo poginulih i srušenih objekata u gradu ne bi izgledalo da je rat. Malo ‘pomaknuto’ djetinjstvo. Ne treba te nitko zvati s dvorišta, čuješ kad je ispaljena granata i trčiš u zgradu. Još se takmičmo ko’ će prije u zgradu uletit. Dođe i oslobođenje grada. Opet najave granatiranja samo sad iz daljine. Proradile neke prodavnice a i humanitarna pomoć poćinje stizati. Mi živimo kao na filmu. Prava dječija pamet. Na žalost, nije prošla ni godina dana izbio je sukob između hrvata i muslimana. Tu prestaje ‘filmsko’ djetinjstvo i počinje strah. Dedo i nena su na početku rata otišli u Baško Polje. Kasnije su im se pridružili baka i dedo. Mi smo do drugog sukoba bili u Mostaru. Neće mama bez tate, neću ja bez mame i tako ostanemo u Mostaru. Al’ dođe vrijeme kad se više nije moglo biti u Mostaru. Tata na liniju, mama i ja sami kući. Kad god netko pokuca na vrata, mama pobjeli ko’ krpa. Jadna razmišlja, samo da nije vijest, da se tati nešto nije dogodilo. I dođe dan kad se ‘čistila’ moja zgrada. Hrvati na jednu, Srbi na drugu, a Muslimani na treću stranu. Mama stoji na Muslimanskoj strani a ja ispred svih. Priđe meni neki čovjek, u unformi kao u mog tate, i upita me: ‘čiji si ti mali?’ Ja odgovorim. Gdje ti je tata? Na terenu. A mama? Eno ona tamo, to je moja mama. Gleda taj vojnik u mene pa u mamu. Onda opet upita: što nisi stao kod mame? Zato što nisam musliman. Dobro – odgovori on. Šta si ti? Ja sav ponosan odgovorim, Jugosloven. Odjedanput svi se smiju. I vojska i mi razvrstani. Kaže taj vojnik, svi svojim kućama a Jugolovenu čokolada. Nitko sretniji od mene. Prava čokolada!
Nakon tog incidenta, tata je i nas dvoje prebacio u Baško Polje. Tu smo bili do kraja rata. Čim se moglo vratiti kući, vratili smo se mama i ja. Ponovo u školu. Ovo sve sam ispričao, jer se stvarno nisam bojao. Možda zato, što moji roditelji nisu pokazivali strah predamnom, niti dozvoljavali da sjedim tu kad dođu odrasli. Došlo je vrijeme za srednju školu. Upisao sam elektrotehniku. Imao sam dobru ekipu u školi. Nitko iz mog razreda nije pričao o politici ni ko’ je ko’. Postavljen je šator kod robne kuće Hit.
Mama i ja smo se upisali da idemo na ‘drugu’ stranu, da se vidimo s tetkom i prijateljima. Kako tad pređoh, tako i dan danas idem po cijelom gradu, u svako doba dana i noći, bez straha da će me netko ubiti, maltretirati ili napraviti bilo što negativno.
Sad sam ja onih godina kojih je bio moj tata kada je rat počeo. Oženjen sam i otac dvoje djece.
Kad sam u Mostaru posao mi je terenski, idem u šetnju sa svojom porodicom ili prijateljima, uživam u pogledu na Stari most i Neretvu, posjećujem kafiće i restorane, obilazim muzeje i galerije, odlazim na koncerte i festivale. Volim upoznavati nove ljude i razmjenjivati iskustva i ideje kako poslovno, tako i privatno.
Mostar je grad mostova, grad koji spaja istok i zapad, grad koji je preživio podjele i sukobe, grad koji je obnovio svoj duh i identitet. Ne bojim se živjeti u Mostaru. Volim Mostar. To je moj grad, moj dom. Ovdje se osjećam sigurno i slobodno.