Maja Knezović, Cim, Bosnia & Herzegovina
Folklor sreće se okreće
Autor: Maja Knezović
U šestom razredu na velikom odmoru, sva moja ekipa i ja pričamo o jednom nastavniku, imitiramo ga, gotovo da se natječemo tko će bolje to uraditi. Koji trenutak poslije Sanja ispriča neku dogodovštinu s foklora i svi se krenu smijati. Blago zakolutam očima misleći u sebi ‘I oni i taj folklor, može li proći više od pola sata da ne pričaju o tom’. Jednostavno nisam u tom vidjela ništa zanimljivo da bih provodila vrijeme tu, te nošnje su mi bile smiješne, bapske, sve je izgledalo nekako sve samo ne cool, nisam uopće razumjela kad i kako se dogodilo to da skoro svi moji prijatelji idu na te treninge. Kasnije sam za večerom mami ispričala što se dogodilo. Na što me je savjetovala: ‘Pa zašto i ti ne kreneš trenirati taj folklor, priznajem, i meni je malo čudno i smiješno njih tako male vidjeti u toj nošnji ali sva ekipa ti je tamo. Stalno negdje putuju, glupo je da si isključena, a za par godina sjećat ćeš se samo tih lijepih trenutaka, rijetko toga da ti je bilo to naporno ili smiješno. Na kraju krajeva, otiđi na par treninga i vidi kako će ti biti, ako ti se ne svidi, odustani.’
Prošlo je mislim još mjesec dana nakon toga, ni dalje se jednostavno nisam mogla zamisliti u toj nošnji, sve mi je to još uvijek smiješno izgledalo. Jednog zimskog popodneva koje se više osjećalo proljetno, sa Sanjom i Marijanom sam dogovorila šetnju, taman što sam bila na njihovim vratima, Sanja je izašla iz kuće i rekla: ‘Mi smo totalno zaboravile na trening večeras, moramo požuriti, hajde i ti s nama, brzo smo gotove.’ Odlučila sam otići s njima, moram priznati da me je kopkalo saznati što je to toliko u tim treninzima zanimljivo. Stigavši tamo, ugledam skoro svu našu zajedničku ekipu – svi se sastaju dva puta tjedno po dva sata i vježbaju te plesove koji su mi dotad bili smiješni. Sa strane sam stala i promatrala trening, nije izgledalo ništa toliko čudno zapravo, bez tih nošnji trenutno čak je izgledalo kao obični trening plesa. A ekipa je izgledala kao da se zabavlja bolje nego ikad na velikom odmoru, toliko sam se puta nasmijala tu večer da sam poželjela opet doći. U tom trenutku sam se sjetila maminih riječi i odlučila dati folkloru šansu. Sjećam se još uvijek kako me Marijana čvrsto zagrlila kad sam joj rekla da bih krenula i ja.
Naredne dvije ipo godine tako dva puta tjedno svi smo đuture išli na trening i vraćali se, sjećam se tog prvog proljeća u kojem je i trening bio sastavni dio života kao da je bilo prije par mjeseci. Uvijek bismo se našli na istom mjestu na Smrčenjacima te putem stali u isti dućan kupiti neke slatkiše čije bismo kalorije poslije na nimalo laganom treningu potrošili i dobro se oznojili. Čak nekad mislim da sam više voljela taj put do tamo nego sami trening, iako mi se i folklor uvukao pod kožu. Naučili smo jako puno plesova u tom periodu, linđo, trusa, posavske pa i srpska narodna kola. Ali zapravo najposebnija od svega bila mi je ta nošnja. Te suknje, podsuknje i opanci ostavljali su puno drugačiji dojam onda kad sam ih obukla prvi put. U njima je bilo utkano nešto što se u današnjoj odjeći nema više priliku vidjeti, tradicija, ali i težnja za vječnosti, toliko kvalitetni komadi da izgledaju nepoderivo i neuništivo, toliko truda bi bilo uloženo samo da sve to obučemo. Poslije toga završni detalj na kosama bi bile crvene mašne na pletenicama. Bilo mi je smiješno koliko me neki tako blesav detalj radovao. Ljeti bi ti teški debeli materijali bili poseban izazov za nositi, ali sav taj neugodan osjećaj prestao bi u momentu kad bi stupili na pozornici i kad bi čula kako pokreti naših nogu o drvene daske poda sviraju posebnu melodiju, a pridružuje joj se i publika svojim pljeskom.
Jedna od najdražih uspomena mi je nastup prilikom otvaranja cimskog stadiona, nikad nismo nastupali na većoj pozornici i pred širom publikom. Malo me je i trema čak bila uhvatila ali kad je krenula magična numera iz Ero s onog svijeta, trema je postala adrenalin. Mislim da nikad nisam bolje otplesala ili mi se barem tako činilo zbog tih specifičnih okolnosti. Često smo putovali kako bi negdje drugo predstavili to što smo marljivo vježbali, a najljepše zajedničko putovanje na koje smo išli mi je odlazak u Suboticu. Oduševila sam se tim predivnim pitoresknim mjestom na sjeveru Srbije i njegovim stanovnicima. Nerijetko smo i ugošćavali druge plesače folklora. Svi smo spavali jedni kod drugih u domovima. Kad su nam jednom prilikom stigle upravo subotičke drugarice moji roditelji, sestra i ja smo se svi stisnuli u jednu sobu a gostima velikodušno prepustili drugu. To iskustvo me kao malo što u dosadašnjem životu naučilo zajedništvu i dijeljenju kao i sreći i ponosu što sam dio neke zajednice.
Sa srednjom školom, ekipa se lagano izmijenila, što je i normalno u toj dobi, a i s različitim životnim interesima. Uskoro sam na folklor prestala ići i ja, jednostavno više nije bilo te magije kao te dvije ipo godine i odlučila sam zadržati to u najljepšem mogućem sjećanju. Osjetila sam da je trenutak za rastanak s tim dijelom života i smjelo zakoračila u onaj srednjoškolski, puno odgovorniji i stresniji. Često se zapitam što bi bilo da nisam taj dan s prijateljicama slučajno otišla na taj trening. Otad se često držim one da bolje uraditi nešto pa se možda i pokajati nego ne uraditi pa se cijeli život pitati što bi bilo. Ovako sam dobila uspomene i prijatelje za cijeli život, malo li je!