Amara Stupac, Cernica, Bosnia & Herzegovina
Duh iz lampe
Autor: Amara Stupac
Ljubav Mostara usmjerena njegovoj Neretvi je kolijevka svakog Mostarca. Ona se ne uči, ona se ne može kupiti, ona se prenosi duboko u najtoplijem mjestu majčinih otkucaja. Neretva, odlučno teče kroz vene. Smaragdnom bojom krasi svoju brzinu, tako tajnoviti uvojci opasnosti postaju misterija i najboljim plivačima. Raja znaju, raja je poštuju jer ona krije pečat hrabrosti u svojim dubinama.
Često kad bi sjedili na Ploči, miknemo na Mejdanu lijepu djevojku. Zatim slijedi ritual dokazivanja, u nadi pogleda. Skok na glavu, đe’š od sramote na noge ili uć u vodu sa plaže, zatim do Sinije, stijena u sred Neretve ime dobila po svom izgledu, pokaže se koji mišić, slijedom skok na glavu zatim preplivavanje na drugu stranu. I svaki put taman da izađeš iz vode nakon pozorišne scene, one svoje peškire kupe. Ne znaš bil plak’o il se smij’o. To su prave mostarke, nedostižne. Mi to znamo, imamo mame kući, ‘sretni vakat’.
Neretva nije samo rijeka, poput roditelja dodijelila nam je odgovornosti i naučila vrijednostima zajednice naime održavanje mahalskih plaža.
Zna ona kad ćelopek upekne da spas tražimo u njenom zagrljaju. ‘Hoš hlad, onda upri i radi’. Mostarske plaže su ispit položen iz prirodnih nauka.
Čovjek i priroda su zajedno omogućili građanima hladovinu. Priroda poklonila, čovjek vođen njenim zakonom gradi i održava. Pojedinka ili pojedinac ne može nositi usmjereni teret. Doprinosili su svi što im je domen omogućavao.
Mnogo smo postigli, koristeći putokaz rijeke. Na jednom predijelu naizmjeničan rad plime i oseke postignuta je uvala, koristeći se kamenom i pjeskom, te za stabilnost beton, napravili smo plažu i dali joj ime Ploča. Nedugo nakon složnim radom smo omugićili kupalište za one najmlađe. Manjim stijenama smo ogradili dio ispod uvale gdje bih rijeka svojim tokom nanosila vodu, prirodni bazen. Filterisana kroz šupljine stijena je mnoge generacije naučila plivati.
Rat je došao, Ploča poput malog slonića Ćire je dozivala svoju raju. Oni svoj smjeh zamijeniše suzama, tako njen glas zvukovima rata utihnu i pod katanac stjena njihove dogodovštine zatvori, sigurne od zaborava.
Zaustavljanjem nemilosrđa dođe i novo vrijeme, vrijeme bazena i ‘cigla’ (mobilnih telefona i društvenih mreža). Ograničena mladost se vodi tehnološki nametnutim trendovima te tradicija Neretve postade samo blijeda slika. Njene uspomene poput dobrog duha čuvane u lampi. Sve dok jednog dana grupa momaka nije protrljala lampu. Kako rekoh ljubav za Neretvu je naš genetski kod. Mladići neretvanskog izgleda pronađoše svoj mir na Ploči ugledavši par starijih uspomena kako čiste njene ratne rane. Svi za jednog i jedan za sve, a svi za Ploču. Radna akcija izbavi duha iz lampe. Smijeh i druženje ukrasi smaragdni svijet.
Pitam se da li su ovi momci stvarni? U vremenu nepotizma i manjka empatije za onim nekad, sa neretvanjskim veteranima oživljavaju Ploču. Mladići rođeni u vrijeme ‘cigle’ su nesvjesno ovom gradu pokazali koja boja teče kroz njihove vene. Boja najljepša, neukrotiva, boja Neretve. Uvale pošumljene suzama ploče otkloniše, i Ploči vratiše njen sjaj. Uspomene isplivaše 30 godina nakon koplja. Toliko otprilike godina većina njih i ima. Među njima par neretvanjskih kauboja dadoše novoj priči stari otkucaj. Nisu to oni radili samo za sebe, već za sve nas. Pokušali su tražiti pomoć od vlasti al Grad ih nije čuo, politika se ne sunča na Ploči, pasoš je njihova destinacija. Međutim Neretvanjski miris poleti zrakom te u svijet rasutoj raji odnese glas: ‘Ploča se oživljava, ko želi nek pomogne’.
Novac za materijal ubrzo stiže i sad već uigrana družina svojim rukama dokumentovaše buđenje. Ja ih gledam i suze same teku. Njihovoj sreći nema kraja. Zaljevaju Ploču smijehom Mostarskih pošalica. Sjaj Ploče zablista, i novi plakat proču se kroz grad ‘ljeto u Cernici’. Naime iako Gradu , mislim na vlast, nije doteklo sluha, nakon oformljenog udruženja, organizaciji ‘Prostori koji pokreću’ jeste. Ploča nije samo vratila svoj stari sjaj, zablještala je u novom svjetlu.