Amara Stupac, Cernica, Bosnia & Herzegovina
Kolačići za sreću
Autor: Amara Stupac
Volim ja životinje, naročito pse. Skoro svaka kuća u Cernici je imala psa. Lavež za mahale jeste jednak video nadzoru ‘znak da nepoznati koraci gaze sokakom’, te se tako uspostavljao red u svom staništu. Komšije poznavali te kad bi i ‘bahn’o’ na vrata, ne bi ćeifa brko’. Cernica, mostarsko naselje dijelom Starog grada u Mostaru je poput labirinta uskih sokaka. Intima je bila ogoljena istina života te bi ljubimci korake povezivali sa mirisom dolme i omekšivaća. Sjećam se komšijinog psa, ljut ko ceca, prodoran tenor al jel moja mama rahmetli pristavila pretis lonac, u sevdah se baci čekajući na iskuhane nogice. Prije su žene iskuhavale kosti, hladile vodu, sipale u plastićne čaše od jogurta potom skaldištile u zamrzivač. Sretni vakat: svaki dan se supa morala pojest. Imao je dva imena: umjetničko Loknica, vjerujem radi dlake; i estradno, Ljuti, nadiveno od mahale. Odazivao bi se na obadva. Nikad nije bio na lancu u avliji. Igrao se sa ukućanima i svoju nuždu na baštici obavljao. Gazdarica bi vjerujem kupila i čistila obzirom da se smrad nije osjetio. Ljuti bi prošetao na povodcu čisto da svoju dugogodišnju raju pozdravi i nazad u svoje dvore. Ljuti bio mal, kuštrav, i nije ujedao al avaz ko u Lava, ’neznam što ga niko ne prozva Lavom, vjerovatno radi veličine’. Poštar bi se derao sa druge strane ulice ‘zatvori ga da mi je ući’. Gazda bi uredno i zatvorio iako siguran u svog psa i njegovu poslušnost na komandu, nije htjeo rizikovati.
‘Sad je već druga priča’, pas je čovjekov najbolji prijatelj te poput ljudi se razlikuju starom izrekom ‘s kim si taki si’.
Ujutro ustanem zorom prije vrućina, star sam više, odem do radnje, i imam šta vidit. Nepoznati vlasnici izvedu svoje ‘prijatelje’ na nuždu, ili kako im tepaju ‘kakicu i piš piš’. Odabir pasa im je holivudski orijentisan, međutim odgoj baš i ne. Pohvalni svjetlucasti izgledi često prevare, što bi stari rekli ‘vani kalajli unutra belajli’. Većina izmetne ‘kolačiće’ ostave nama kao znak i uspomenu na dugo sjećanje, a ljubimcima toliko vjeruju da ih bez povodca vodaju. ‘Neće ujest, dresiran je’ odgovor koji često slijedi nakon susreta sa uplašenim djetetom. Naime, u jutarnjim satima je prva nužda, te slijedi popodnevna seansa slobode, gdje u susret dotakne i dječija igrališta. Nismo svi isti, ne volimo svi pse, neki ne vole ni ribice, a vlasnici uvrede akumuliraju i ponekad čujem gunđanje ‘čuj boji se psa, eto kako ga gojiš’.
Nerazumno razmišljanje je čak znalo dovesti i do ujeda a češće obračuna ljubimaca. Pričao mi je drug jednom kako mu je pudlicu napao neki veliki pas jer ga je gazda pustio da samovoljno prošeta.
Još jedna teža kategorija vlasnika je neodgovornost, u prisustvu slatkoće kroz neodoljivo umiljati pogled malog bića ishodi proširenjem familije. S vremenom ‘Čupko’ postane teret. Umiljati pogled postane velika i mala nužda, a slatkoća se smanji povećanjem apetita, te najlkaša varijanta bude izbaciti iz kuće: ‘životinja je, snaće se’. Goli opstanak na ulici od homosapijenca napravi zvijeri, tako i od četveronožaca. Nekad noću me strah bude veliku udaljenost prohodati baš radi odbačenika.
Nije svaki gazda isti nit je svaki pas isti, al bi trebao vrijediti isti zakon za sviju: povodac i kesice za kakicu, te brnjica za velike pse su obavezne prilikom šetnje četveronožnog člana familije. Te kad jednom osjeti ‘po džepu’ ponavljanje, u ovom kontekstu, neće biti majka znanja.
Pas je obaveza te ko nije spreman na istu, NE-PROŠIRUJ kućnu listu.