Anamarija Knezević, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Money, money, money
Autor: Anamarija Knezević
Ovo očito nije moguće! Na prste jedne ruke mogu da stanu osobe koje mogu da žive od svoje plaće. Ne samo u Podhumu, nego u cijelom gradu, državi, ljudi ne žive, nego preživljavaju od svojih primanja, bilo da je riječ o plaći ili mirovini a poglavito u Mostaru, koji je najskuplji grad u državi, izuzev ako nisi neki ‘uhljeb’ pa te baš briga kad će plaća, jer ionako radiš samo da se ‘makneš’ iz kuće.
Možda nisam baš najbolje počela svoju priču, al’ sam se jako razljutila, kad sam od ponuđenih tema ugledala ovu koja direktno pogoduje mitu i korupciji. Rođena sam u Mostaru u velikoj obitelji, nas petero djece, mama i tata. Svi smo završili škole/fakultete, samo naši roditelji znaju kako im je bilo. Nakon završenog fakulteta u roku, bila sam uvjerena da ću odmah naći posao u struci. Odradila sam državni ispit, u trajanju od godinu dana, i to je sve što sad imam od svoje struke i fakulteta.
Radila sam od benzinske crpke do kafića, cvjećarne. Na sve natječaje koji se odnose na moju stručnu spremu se redovno prijavljujem. Ako me pozovu na razgovor, onda se tu nađu jos neki dodatni kvalifikacijski krugovi i na kraju na kućnu adresu stigne odbijenica. Skupljajući iskustva odlazaka na razgovore za posao došla sam do zaključka da su ti krugovi poligon za mito, samim tim i za korupciju, da se umjesto znanjem i kvalifikacijom, takmičimo tko će više novaca dati. Novaca kojih nemaš, a daješ. Gdje je tu logika? Gdje je tu pamet? Tarife se mijenjaju zavisno od pozicije. Ako je bolja pozicija, više ćeš platiti.
Onda dolazi stranačka pripadnost. Ako si u stranci i ako ti ima tko ‘čuvati leđa’ onda upadaš. I tako u nedogled. Svaki krug ima neku svoju caku. Na žalost, živimo u vremenu mita i korupcije gdje pošten čovjek ne može da radi. Jednostavno nije ‘podoban’.
Ni prije rata nije bilo lako doći do posla al’ je bilo pravednije, barem tako kažu moji roditelji. Znao se neki red. Biro za zapošljavanje je pozivao korisnike da se javljaju na adekvatna radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi. Tri puta su ti nudili posao koji odgovara tvojoj stručnoj spremi, ako bi to odbio, više nisi bio pozivan, i gubio si status na Birou za zapošljavanje. To danas nije slučaj. Na Birou si samo radi zdravstvenog osiguranja, a da ćeš dobiti posao, to možeš da zaboraviš.
Poslije rata se sve mijenja. Pojedinci su se toliko nakrali da im praunučad mogu lagodno živjeti do kraja života. Uz to, oni nisu lopovi, oni su sposobni ljudi koji su se ‘snašli’, a pošten svijet živi na rubu siromaštva, ponižen i obespravljen.
Trenutno sam zaposlena, naravno ne u struci, ‘kod privatnika’. I suprug mi radi u privatnom sektoru. Udata sam, živimo kao podstanari. Dakle, imamo dvije plaće u kući, a jedva sastavljamo kraj s krajem. Nemam godišnjeg odmora, nemam bolovanja, prijavljena sam na minimalac sa srednjom stručnom spremom. Nema šanse da ostanem u radnom odnosu, ako ostanem u drugom stanju. Tu se sporazumno raskida ugovor, da bi me Biro financirao s nekom mizerijom, kratko vrijeme. Takođe nemam mogućnosti da uzmem kredit, jer zaposlenim u privatnom sektoru banke daju samo male kredite, koji dođu kao mala financijska pomoć, gdje više vratiš nego što si uzeo. Zaposlenici u državnim firmama mogu da podignu stambeni kredit bez problema, jer njemu ne prijeti ‘gazda’ sa ‘ima ko’ hoće raditi’.
Posao prije ovoga na kojem sad radim sam vozarila, al’ doslovno sam vozom putovala na posao. Na željezničkoj stanici, čovjek se zbilja svega nagleda.
Od mladih koji putuju u školu/fakultet do starih umirovljenika koji idu nadničariti, bilo kao građevinski radnici ili kao berači jabuka, mandarina ili grožđa. To je onaj revolt s početka priče, gdje ljudi mogu da žive od svoje plaće/primanja. Oni koji bi trebali to da vide, da nešto ispune od svojih predizbornih obećanja, ne vide. Ne vide, jer ne napuštaju svoju zonu komfora, osobnih vozača, razno-raznih benificija koje donosi politički angažman. Vozariti sam prestala, jer se uopće nisam viđala s mužem, koji radi u smjenama. Samo iz tog razloga sam prihvatila sadašnji posao.
Da li bi moglo doći do promjene? Može li se išta promijeniti?! Nazire li se svjetlost na kraju tunela? To su pitanja koja često vrtim u glavi.
Moglo bi biti bolje, kad bi se svijest ljudi promijenila. A kakvo je stanje sad, teško. Budućnost ide u propast, sve je tako negativno.
Ponekad imam osjećaj da se sve urotilo protiv običnog čovjeka, čovjeka koji želi pošteno da radi i zaradi. Valjda će ovaj napaćeni narod jednog dana skinuti ružičaste naočale i izboriti se za svoja prava, koja su zakonom zajamčena. Pravo na rad, pravo na dostojanstvo, pravo na život dostojan čovjeka.