Meliha Nametak-Long, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Grad
Autor: Meliha Nametak-Long
Zašto baš ova tema? Zašto nakon 30 godina pričamo o ovome? Kome je više ovo interesantno? Iznenadio sam se kad sam vidjeo da je jedan od indikatora mira ‘lijeva i desna strana/obala’.
U Mostar sam došao slučajno. Kako to obično u životu biva, splet raznih okolnosti vezao me je za ovaj grad u kojem živim i radim već sedam godina. Niti puno, niti malo. Rekao bih dovoljno da znam kako je to jedan lijep grad na dvije rijeke, grad sjajne arhitekture, gdje se prožimaju otomanska sa austrougarskom gradnjom, prekrasni parkovi i dosta zelenila. Pomalo egzotičan, pomalo ekstreman.
Ekstremna vrućina, ekstremna bura, ekstremni ljudi koji te prihvataju ili ne prihvataju. Nema sredine. Čudan smisao za humor na kojeg se navikneš ili ispadneš iz društvenog života.
Upoznavajući ljude, od radnog okruženja do usputnih susreta, nitko me nije upitao na kojoj strani živim, tko su mi roditelji, niti ‘gdje se kopamo’ (starinska fora da se sazna malo više o osobi). Hodam slobodno po cijelom gradu. Nikad mi nitko nije kontrolirao dokumente, što mi se događalo po evropskim metropolama, niti sam imao bilo kakvu neugodnost, ma ni naznaku neugodnosti ili nelagode. Ovo pričam iz osobnog iskustva.
Naravno, kroz razgovor, bilo s kolegama s posla bilo s ekipom iz kvarta, skontao sam da postoje neke još neprevaziđene barijere. Jedna mi je vrlo interesantna, a odnosi se na mlade ljude.
Ako se susretnemo u Starom Gradu, mole me da ih ne kažem roditeljima da sam ih tu vidjeo. Taj primjer me je nagnao da porazgovaram o tome s prijateljicom koja je baš mostarka da mi objasni u čemu je problem, jer djeca ne puše, ne drogiraju se, samo se druže, zabavljaju. Ne vidim zašto bi imali probleme s roditeljima.
I tu sad stupa na scenu moja već spomenuta prijateljica, koja kroz smijeh odgovara: ‘Care moj fini, roditelji još nisu riješili svoje ograde u glavama, a te ograde se prenose na djecu. Da se shvatimo, nisu svi roditelji „ograđeni“. Malo roditelja mostaraca će djeci zabraniti odlazak u Stari Grad, jer su i oni svoju mladost tu proveli. Naravno, nemoj se ljutiti, jer ni ti nisi mostarac’.
Nisam mostarac, al’ ne shvatam kakve to veze ima. Da imam dijete koje želi da se bavi glazbom išlo bi u Pavaroti centar. To mi je prvo palo na pamet. Nema zabrana kretanja, nema lijevi i desni. Ima samo jedan grad sa svim svojim ljepotama i problemima koje ima bilo koji grad na svijetu.
Spomenuti ću neke aktuelne probleme kao što su parkirna mjesta/naplata, odvoz i deponija smeća i krupnog otpada. Nije smeće na desnoj strani mirisnije ili parkirni prostor na Glavnoj ulici veći nego na Aveniji. Ma to su gluposti!
Ovoliko vremena koliko sam u Mostaru još nisam shvatio zašto je Mostar Grad slučaj. Zašto? Po mom mišljenju Mostar je jedini multietični grad u BiH gdje skladno žive svi narodi i narodnosti. U podne se čuje kako hodža s munare poziva na molitvu, tako zvona s katoličke i pravoslavne crkve.
Ljudi njeguju svoje običaje.
Složno se rješavaju problemi u lokalnim zajednicama (čišćenje dvorišta, korita rijeke Radobolje, Neretve, trimeranje trave, sadnja biljaka) i niz akcija, da ne nabrajam jednu po jednu. Niti u jednom trenutku nisam osjetio bilo kakvu netrpeljivost ili mogućnost incidenta. Račune plaćam uvijek u ‘suprotnoj’ pošti, jer mi je ta bliža.
Sad razmišljam, šta je problem u Mostaru? Racionalno, nema problema.
Zašto je grad slučaj? Radi nametnutih pravila međunarodne zajednice? Radi političkih torova i kolektivne svijesti koja se pojavi u predizborno vrijeme? Navijački izgredi? Ima ih u cijeloj Evropi, Mostar nije jedini na svijetu gdje se navijačke skupine sukobe. U zadnje vrijeme i tog je sve manje.
I mediji doprinose promociji tih incidenata. Nekad pomislim, kad nakon utakmice izađem na neke portale, kao da se takmiče tko će više mržnje posijati, a u stvarnosti nije tako. Ma ni blizu toga!
Žive ljudi u ovom prelijepom gradu složno. To se najbolje vidjelo u periodu Korone, kad smo svi bili ‘napadnuti’ od istog neprijatelja. Kad smo svi ukopavali svoje najmilije bez mogućnosti oproštaja, kad je susjed bio više nego familija.
To je samo potvrda s početka priče, da u Mostaru slobodno žive, rade, zabavljaju se i hodaju, ljudi svih nacionalnosti, po cijelom gradu.