Anamarija Knezević, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Majka – Maćeha
Autor: Anamarija Knezević
Na samom početku, želim da kažem, nije slučajnost da su odabrane dvije teme iz pokazatelja zajedničkog života. Jedno uključuje drugo. Ne možeš pisati o Radobolji, a da isključiš jablanove, topole, borove i trešnje koje se nalaze oko Radobolje u ovom dijelu toka.
Rijeka Radobolja svim mostarcima i mostarkama treba da bude svetinja.
Na izgled mala rječica, koja se odvaja na dva dijela u DUM-u i ponovno kao jedna cjelina se ulijeva u rijeku Neretvu, je u stvari tako moćna i velika rijeka. Radobolja je naša MAJKA! Nema kuće/zgrade u gradskom području koji ne koriste Radobolju za piće. Dakle, jedan dio rijeke je vidljiv njenim tokom, a jedan dio je u cijevima. Dugo smo se trudili da MAJKU Radobolju upropastimo i uništimo svojim MAĆEHINSKIM odnosom prema njoj. Trpali smo je sa smećem, razno-raznim krupnim otpadom, pa sve do izmjene toka same rijeke u gornjem djelu. Al’ Radobolja je tekla u inat.
Za nju me vežu velike uspomene. Na jednoj od Pura (mala brana u kojoj se zadržava voda dovoljna za kupanje ljeti) ja sam naučila plivati, kao i mnoga djeca iz mog naselja. Bilo je tu i ‘grcanja’, al’ se naši roditelji nisu brinuli, jer je rijeka bila čista i nezagađena. Takođe se svako ljeto čistilo korito Radoboljes malom Rajom, od raznih naplavina koje bi se tu nakupljale u zimskom i kišnom periodu.
Bilo je tu i romantike, prvih poljubaca, šetnji ili samo sjedenje u parku i slušanje žubora Radobolje. Dvorišta su bila kao dio kuće pa smo se tako i odnosili prema njima. Kad završiš s igrom, pospremi sve iza sebe da bude kao što si i zatekao. Tako sam naučila čuvati i brinuti o okolišu. Postojale su kazne, koje su bile ogromne, ako bi netko odvalio granu s drveta ili bacio nešto u Radobolju. Takvu sliku, sa svim zvukovima i mirisima, željela bih da imaju i sljedeće generacije koje dolaze u Podhum. Tako je bilo sve do početka rata.
A onda je došlo poslijeratno vrijeme, vrijeme demokracije, novih komšija koji su bili svjesni da se tu privremeno nalaze, pa su se shodno tome tako i ponašali, vrijeme kad smo mi starosjedioci Podhuma zaboravili da njegujemo i održavamo ono što smo radili godinama. Bacanje smeća, šuta, šporeta, namještaja čak i s balkona u Radobolju u jednom trenutku je prelazilo svaku granicu lijepog ponašanja. Pokazali smo da smo divljaci.
Nestalo je šetnji uz rijeku jer si morao dobro pogledati kad prolaziš pored neke zgrade/kuće da neko nešto ne baca. Kako je vrijeme odmicalo, privremeni korisnici su odlazili, a vraćale su se stare komšije. Mala raja, sad odrasli ljudi, pokušali su da ožive nekadašnje akcije čišćenja dvorišta i rijeke. Teški su to koračići bili. Ako skupiš ekipu za akciju čišćenja korita Radobolje i dvorišta, nema komunalnog da odnese, ako rade komunalci nema ekipe. Malo-pomalo se počelo odustajati od tog Sizifovskog posla.
Razno – razni volonteri, akcije i apeli su donekle urodili plodom a i ‘vrijeme Korone’ došlo je kao vraćanje na ‘tvorničke postavke’. Lockdown je došao kao vrijeme da se svi iz komšiluka/zajednice dobro organiziramo da dvorište i rijeku dovedemo u red. I jesmo! Radobolja već neko vrijeme ponovno postaje čista i bistra kao rijeka kakvu pamtim iz djetinjstva. Još koji dan i počinju akcije čišćenja, sadnje i uređenja okoliša. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela da neko s balkona baca vreću smeća u Radobolju. To je također vidljivo i na jablanovima, topolama i borovima uz rijeku, na kojim nema plastičnh vrećica okačenih po granama.
Da li nam je Radobolja postala ponovno Majka ili Maćeha?
A staza koja vodi uz rijeku kroz naselje je u očajnom stanju. Izbjegavaju je poglavito starije osobe iz sigurnosnih razloga (padovi, lomovi). To treba da nam bude naredni zadatak – uređenje staze uz rijeku, pa da zasja u punom sjaju kao nekih davnih 70 – tih.