Maja Knezović, Cim, Bosnia & Herzegovina
Noć s Aleksom
Autor: Maja Knezović
Kad smo iz Mostara u Zagreb moj partner i ja odselili krajem 2018. godine, ja sam otišla uvjerena da se nikad neću vratiti. S istom mišlju otišli su skoro svi moji prijatelji, vjerujem da su oni ostali pri njoj. Za ovu priču nije bitno da navodim sve razloge koji su pridonijeli povratku ali jeste činjenica da nijedna velika životna odluka nije uvijek potpuno jednostavna ni laka, pa tako ni ova. Naravno da sam promišljala kako će biti ponovno tu, bez moje najbliže ekipe koja je uvijek sve činila bolje i podnošljivije, hoću li se ikad pokajati zbog odluke… Kad sam odlazila činilo mi se da je Mostar naselilo beznađe i poraz i da sve stvari koje se događaju tu više nisu ni sjena onom što se radilo i kako je sve izgledalo prije. Povjerovala sam toj stalnoj medijskoj slici kako je u Mostaru baš sve podijeljeno (administrativno jest i to je činjenica) iako sama nikad nisam to živjela. No nekad potvrdu koja nam treba ili demantij svojih pretpostavki nađemo na najneočekivanijim mjestima.
Nakon divnog paklenog ljeta prepunog druženja, izleta, turista, događaja, kako to biva već s mediteranskim gradovima, ulice su postale puste, gotovo sablasne noću. Iako termometar to nije uvijek prikazivao bilo je dovoljno opipljivo u zraku – ljetu je kraj, jesen se polako došunjala. Sve donedavno taj period godine bio mi je najmrži u godini, vjerojatno jer sam ga asocirala s prestankom ljeta i bezbrižnosti te početkom novih obaveza. Već neko vrijeme, zapravo otkako više nisam u obrazovnom sustavu stvari su malo drugačije, a 2022. godine taj oktobar će se ispostaviti kao najznačajniji period te godine.
Tih nepunih mjesec dana nešto se magično događalo. Ne vjerujem u sudbinske pojave, ali vjerujem u lijepe i bitne stvari koje nastanu kao produkt tuđeg znanja, talenta, truda i pozitivne energije. Sve to je pridonijelo da ovaj grad dobije toliko značajnu i kvalitetnu predstavu.
Za predstavu Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru ‘Noć s Aleksom’ intimno sam vezana jer sam svjedočila cijelom procesu njenog nastanka – ne kao dio ansambla ili tehnike već samo kao promatrač, ali i podrška obzirom da je dramski tekst po kojem je predstava rađena napisao moj dugogodišnji partner. Fokus teksta i predstave je na zadnjih par dana u životu pjesnika Alekse Šantića koji je još za života postao simbol Mostara i ovjekovječio ga u svojim pjesmama. No u taj tekst upisano je puno više od samog pokušaja rekreiranja tih dana, a najviše odlike grada i mostarskog mentaliteta, obiteljskih i komšijskih odnosa te prepoznavanjima nekih stvari koje se već desetljećima ne mijenjaju ili samo malo promijene svoj oblik. Taj tekst i predstava je jedna od kulturno najbitnijih stvari koja se dogodila ovom gradu jer dijelom predstavlja njegov odraz.
Iako su s probama i radom na predstavi trebali krenuti još u proljeće, zbog zauzetosti redatelja Ivice Buljana i stalnog odgađanja termina na kraju su prebacili sve na oktobar 2022. Redatelj je mislim stigao 3.10. a premijera bila zakazana 27.10. U kazališnom svijetu je to prilično kratko vrijeme da se postavi predstava. Marko i ja smo bili pomalo uplašeni i skeptični kako će na kraju ispasti, na momente čak i ljuti jer nismo željeli da drama ne dobije adaptaciju kakvu zaslužuje. No, čim su probe krenule, osjetio se polet i zamah svih koji su bili dio predstave. Privučena tim poletom na neki čudan način postala sam upletena i ja tako da sam skoro svaku večer nakon proba išla na druženja u kazalište. Nerijetko se tu raspravljalo o procesu rada, Marko je prilagodio neke dijelove teksta glumcima ili dopisivao neke dijelove glumicama, ali ponajviše se dobro družilo. Kroz taj period upoznala sam cijeli ansambl kazališta i sve ono što u pozadini čine da se sve to odvije, takozvanu tehniku ali iznad svega dovitljive i predivne ljude pune duha. Da nije bilo predstave, pola tih sugrađana vjerojatno nikad ne bih upoznala, a obzirom da grad uvijek promatram kroz ljude koji tu žive, Mostar mi je postao puno draži i veći nego je ikad prije bio.
Nisam htjela previše gledati probe jer sam htjela predstavu doživjeti na kraju, u cjelini. U tehničkoj sobi tehnika, Marko i ja čekali bi ostale da dođu s probe. Kroz hodnik bi odzvanjali glasovi i melodija uglazbljenih Šantićevih pjesama, fantastično odrađen posao kompozitora Mitje, tako suptilno prenesena sjeta i melankolija Šantićevih stihova u taktove. Jedna od tih pjesama, Hajdemo muzo, posebno me pratila u tom periodu, bila je to melodija s kojim sam lijegala navečer i budila se ujutro. U nekom trenutku sam postala uvjerena da je trajno okupirala moje misli, kako to već biva s pjesmama ponekad.
Premijera je održana 27.10.2022, a dan prije i pretpremijera. Izišla sam s predstave klecajućih koljena i ruku, pokušavajući procesuirati sve što sam vidjela, čula, namirisala. Vrtlog emocija, nagli prijelazi scena iz dirljivo tihih u histerično glasne. Svo vrijeme predstave glumci su u pokretu, ili pjevaju ili sviraju neki instrument ili plešu ili imaju dijalog, nerijetko sve odjednom. Kako su uspjeli sve to uvježbati u dvadesetak dana zauvijek će me fascinirati. I to je isto bilo jedna od emocija koje sam procesuirala, neizmjeran osjećaj ponosa na svakog ponaosob zbog toga koliko su to odlično i iznijeli. Ali najviše od svega i prvenstveno, osjećaj zahvale baš zbog te spoznaje da i u ovom, kako ga često nazivaju ‘gradu slučaju’ postoje neke takve divne i bitne inicijative i stvari i da se život i stvaranje ovdje događaju usprkos stalnom uvjeravanju da nije ništa kako treba. No ovakve stvari i ljudi održavaju ovaj grad i mijenjaju ga nabolje. U periodu povratka trebala mi je potvrda da se vrijedilo vratiti i da ima smisla. Najviše od svega, trebala mi je potvrda da postoji i taj treći, nepodijeljeni Mostar, koji živimo svi mi koji ne razmišljamo u tim nametnutim kategorijama već volimo sve svoje različitosti grada i znamo da ga to čini posebnim iako nas uporno žele uvjeriti u suprotno. Koja ironija da se to dogodilo u jednoj od politički ‘zauzetih’ institucija. Ali nužno je zapamtiti – nisu kazališta ili pozorišta politička već pripadaju nama, građanima. Jednako treba biti sa svim javnim institucijama.