Anamarija Knezević, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Ljubav
Autor: Anamarija Knezević
Moja priča je, kao i svaka ljubavna priča, lijepa i teška, na neki svoj čudan način.
Bio je kraj ljeta ratne ’92 godine. Vraćajući se kući s ‘terena’ prolazio sam kroz Podhum. Slučajno sam podigao pogled i ugledao najljepše oči na svijetu. Većina muškaraca bi rekla ‘ostalo sve je povijest’ al’ moja i Amelina je bila sudbina, sudbina od koje nismo htjeli pobjeći. Mahnuo sam joj, mahnula je i ona meni. Sutradan sam predveče došao na isto mjesto, nije je bilo. Prozor zatvoren, navučene zavjese. Dvije su kapije koje mogu biti njene. Gdje pokucati? Stojim tako, pomalo blesavo, kad se otvori kapija i izađe jedan dečko. Brzo se trgnuh i upitah onako ‘frajerski’ – jel tu stanuje Dijana? Dečko odgovori ‘nije Dijana nego Amela’. Kapija se otvori i pojavi se ONA. Upoznašmo se, na brzaka razmjenismo koju riječ i dogovorimo se za sutra popodne na istom mjestu. Došao sam, i sad se smješkam kad se sjetim, došla je i Amela. Zaljubili smo se na prvu. ‘Linija’, randes ‘linija, randes.
A onda je došla ’93 godina.
Imali smo jedan ritual, kad se vraćaš s ‘linije’ prvo u kafić, pa onda kući. Tu mi priđe ‘školski’ i tiho na uho mi reče: ‘noćas će kupiti muslimane’. Ne kontam šta mi priča, al kad sam mu vidio facu, znao sam da ne laže. Odem kući, kažem mami da ću dovest Amelu i njene roditelje ako budu htjeli, jer će biti belaj. Sjedi mama i gleda me. Šuti dugo. Kad je progovorila, glas joj ko’ u spikera s radija. Voliš li je? Gledam je i nije mi jasno šta priča?! Ona ponavlja, voliš li je? Volim! E, idi po Amelu i njene roditelje. Dođem ja kod njih i pričam šta i kako, Amelin tata me gleda kao da vrti cijeli život u glavi, a onda reče. Vodi ti sine Amelu, ja i majka ostajemo u kući. Neće Amela bez mame i tate. Drama!
Pričamo, pijemo neku rakiju, one se vrzmaju po kući. Odjednom sjede Amelina mama za stol i mirnim glasom reče. Evo, doći u tvoju roditeljsku kuću, šta onda? Kako će tvoja mama to gledat? Kakve ćete vi probleme imati jer ‘skrivate’ muslimane? Ko će to na duši nosit? Ja ponovo priču od početka. Nakon tri sata ubjeđivanja, spakovaše se oni. Zaključaše kuću.
Na žalost, ne bi to ‘samo priča’, nego se to dogodilo tog 9. maja u zoru. Nakon 15 dana Amelu i roditelje sam prebacio u Split. Fin smještaj kod mojih prijatelja. Tu će biti kratko i vratiće se u Mostar. Nikad mi u životu nije bilo teže nego tada, kad sam krenuo nazad u Mostar, a ostavljam Amelu. Grlimo se na ulici i njena mama mi stavi neku vrećicu u ruku. Gledam, šta mi dade? Vidim neko zlato, mrak mi na oči pao, kontam sad ću se srušit. Dođoh do sebe i vratim joj tu kesicu. Neće da uzme, samo kaže idi. Neću, ovo ćete dati Ameli kad se bude udavala, nadam se za mene, pokušavam da ubacim malo humora. Jedva tu vrećicu uze nazad.
Moji prijatelji pomogli su Ameli i njenim roditeljima da se prijave kao izbjeglice i da imaju neki status. Nas dvoje se redovno čujemo preko satelitskog telefona. Miran sam.
Nakon samo deset dana, pade granata pred auto. U Mostaru nam ne mogu pomoći, pa nas šalju za Split.
Dvojica kolega su podlegla od zadobivenih rana, jedan je bio u teškom stanju, a ja sam bio u komi.
Za to vrijeme Amela se brine što se ne javljam. Odlazi u sabirni centar po neke pečate i tu joj cura iz Mostara reče da su doveli neke momke na Firule (bolnica u Splitu). Dvojica su podlegla, jednom se bore za život a jedan je u komi. Amela umjesto ‘kući’ uputi se na Firule. Tu saznaje da sam ja ‘onaj u komi’.
Probudio sam se ja nakon par dana. Prošao par teških operacija. Uz mene je bila moja Amela i njeni roditelji. Otpustili su me iz bolnice, al nisam još za povratak u Mostar. Tu je sad i moja mama. Staviše one mene na noge svojom ljubavi, brigom i njegom.
U Splitu smo se i vjenćali. Ja više nisam bio vojno sposoban, a ni stanje u Mostaru se nije smirivalo, pa smo se prijavili za odlazak u treće zemlje. Završili smo u Njemačkoj. Moja mama u Mostar, Amelini roditelji s nama. Nakon pet godina Njemci kažu, ili kući ili u treće zemlje. Amelini roditelji jedva dočekali da se vrate u Mostar, a nas, tad već troje, odemo za Sjedinjene Američke Države. Hercegovci iz Mostara u Sjevernu Dakotu. Da nije žalosno, bilo bi komično. Vazda hladno! Tu nam se rodilo i drugo dijete. Teško je bilo graditi život, al’imali smo jedno drugo, pa se to sve lakše podnosilo.
Čim su djeca završila školu, Amela i ja smo se vratili u Mostar. Već četiri godine smo u Mostaru.
Ja stvarno ne shvatam pojam ‘miješani brak’. Da li ljudi sretno žive u miješanim brakovim u Mostaru? Ne znam. Ne znam, da li su sretni u bilo kojem braku, miješanom – ne miješanom. Pričao sam o svom braku i o svom životu.
Odgojen sam da se cijeni ljudstvo, pristojnost i poštovanje. Vjera nije u kolizij s ljubavi. Nacija nije u kolizij s ljubavi. Jer, svi smo mi od krvi i mesa, samo ljudi, ništa ni više ni manje. A ‘miješanih’ brakova je bilo i bit će. To niti jedna demagogija neće promijeniti. Srce ne zna za vjeru, naciju, boju kože. Zna samo za VOLIM ili NE VOLIM.