Anamarija Knezević, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Bolji život
Autor: Anamarija Knezević
Odmah na početku želim da kažem da se slažem sa ovim indikatorom. Mladi napuštaju Mostar u velikom broju, samo sad nije sigurnost u smislu ‘da ne puca’, nego egzistencionalna sigurnost. Doći na pošten način do posla je ‘nemoguća misija’. Da pojasnim, ovaj pojam ‘nemoguće misije’: ako nisi pripadnik određenih krugova, stranaka ili poslušnik, ovdje ti nema mjesta. Tvoja diploma, znanje i predanost su nebitni. Ovo govorim iz osobnog iskustva.
Majka sam trojice sinova. Podizala sam ih sama i prije rata, u ratu i poslije rata. Teško je dijete odgojiti. To je jedini posao koji traje cijeli život, a za kojeg nemaš ‘uputstvo’. Djeluješ po instinktu. Nekad si dobar roditelj i ponosan na sebe kako je sve ispalo, a nekad si najgori, jer je moglo bolje.
Po završetku rata, moj srednji sin, tad devetnaesestogodišnji sanjar, došao je kući jedno poslijepodne i rekao da on ne želi više da živi u Mostaru.
Napravila sam nam kavu i sjela da porazgovaram s njim. Ova kava je bila drugačija od svih do sada. Obično bih ja postavljala pitanja, neka diskretno, a neka direktno. Ovog puta, moj sin je počeo razgovor. Mama, ja ne želim da živim ovdje. Ne želim da budem ograničen, kako vremenom (tad je još uvijek u Mostaru bio policijski sat), tako imenom i prezimenom. Ne želim da planiram život u ovom gradu. Jednostavno ne želim da živim po ovakvim pravilima!
Šutila sam. Pustila sam da se otvori do kraja. Nastavio je u istom tonu. Sređujem papire za Ameriku. Tu sam skočila na noge kao da me je nešto ujelo, a jest me ujelo i to za srce. Moje dijete, moj ptić, planira da ode preko bijela svijeta.
Pokušavam da se saberem, da ne dramim, pa ga grlim i okrećem priču na drugu stranu. Sine, ljubavni ‘jadi’ će proći, trenutni problemi će se riješiti. To nije razlog da se spakuješ i odeš u Ameriku. Moj sin me zagrli i reče tužnim glasom: od tvoje plaće nas trojica ne možemo studirati, izlaziti. A da samo imam za jelo, to ne prihvatam. Ne prihvatam ni da mi daješ deset kuna za izlazak, meni malo, a tebi puno jer su nas trojica. Gledam svoje dijete i razmišljam, kako je tako odrastao, ne odrastao nego sazreo. Šta da mu kažem? Ništa nije pogrešno rekao. Samo je iznio činjenice. Sad ja, kao mudra majka ponovo okrećem priču i odobravam njegov stav. Teško se stiže do Amerike, gotovo nemoguće za vizu, pa me i to smiruje. Na koncu, kažem mu da sređuje papire ne sluteći kakav će ishod biti. Nakon samo četiri mjeseca, pozvali su ga na razgovor u Američku ambasadu u Split. Pozajmila sam i novce i automobil i otišli smo na taj razgovor. Završio je on to brzo, mislim se u sebi. Nema ništa od toga. Kao javiti će se oni njemu. Meni pao kamen sa srca. Vraćamo se u Mostar, srce mi igra od sreće. Al’ to ne potraja dugo. Za mjesec dana moj ptić je dobio studentsku vizu za Amerku. Za dva mjeseca smo ga pratili sa splitskog aerodroma. Stojim, gledam njih trojicu kako se grle, smiju, zezaju. Ja kao mašina, mehanički odrađujem posljednje ‘upute’ za život, a srce mi se slama. Bože, pa on je dijete! Gdje će sad? Kakva Amerika? Kakav fakultet? Vratiti ćemo se mi svi kući. Ovo je samo san. Iz tog sna trgnuo me je zagrljaj mog sina koji mi je šapnuo na uho, ne plači mama bit će sve ok. Poslijednji poziv za ukrcaj. Odlazi žurnim korakom. Pred sam ulazak okrenuo se, mahnuo još jednom, i gotovo. Druga dvojica sinova sretni, kao mladost, ode brat u Ameriku. Mlađi jer će imati krevet, stariji jer će i on pokušati za njim. Razmišlja kako će mu biti lakše papire srediti. A ja?. Slomljena, prestravljena, jer mi DIJETE odlazi u nepoznato.
Završio je on dva fakulteta, Glazbenu akademiju i menadžment. Svirao u rok grupi, oženio se, ima dva sina. Sve što je planirao, to je i ostvario. Najstariji sin završio je Muzičku akademiju u Sarajevu, oženio se, živi u Mostaru i ima dvoje djece. A najmlađi je sportaš, završio fakultet al’ posla u struci ‘ni za lijeka’. Samo konobarenje. Godine prolaze, a tacna u ruci. Oženio se i on. Žena završila žurnalistiku, nezaposlena, sin konobari, žive sa mnom. Sklanjam se koliko mogu mladom paru da imaju svoj prostor, pomažem koliko mogu i ne mogu, nadajući se da će krenuti na bolje. Da će se oboje zaposliti u struci. Vrijeme prolazi, ništa se ne mijenja. Ponovo ista scena, sin i ja pijemo kavu. Mama, nas dvoje odlazimo u Irsku. Kako god, bit će bolje nego ovdje. Šutim. Svjesna sam svega. Pitam, znaš li šta ćeš raditi? Šta god, odgovara on. Vidim mu radost u očima. Ponovo ista scena, aerodrom u Splitu, nas dvije (njegova supruga i ja) pratimo ga za Irsku.
Nakon pola godine otišla je i supruga. Odmah su dobili posao u struci. Nakon tri godine firma mu je ponudila posao u Njemačkoj. Uvjeti sjajni. Preselili su se u Minhen, dobili dijete. Žive lijep život, dostojan čovjeka.
Samo želim napomenuti, moj srednji sin u Mostar je prvi put došao nakon 15 godina. Ne zato što nije imao novca, nego što ga ništa nije vuklo ovamo. Moj najmađi sin nije pet godina došao u Mostar jer ga ništa ne vuče ovamo. Ja sam se umirovila i stalno sam na relaciji Mostar, Dallas, Dublin sad Minhen. Braća se viđaju po svijetu. Divan odnos imaju.
Koliko god mi je teško bilo što su moji ptići otišli za svojim snovima u bolje sutra, toliko sam sretna i ponosna na njih što su bili ustrajni i nepokolebljivi u svojim željama o boljem i sigurnijem životu. Životu u kojem živiš pošteno od svoga rada, gdje postoji porodiljni dopust i novčana naknada. Gdje se zna za svaki red ‘ko pije, a ko plaća’. Gdje se ljudi koje srećeš na ulici osmjehuju neki čak i klimnu glavom na pozdrav. Gdje se vidi da nema straha šta će se sutra jesti? Hoće li se imati šta jesti? Gdje ti neće neki politički ‘uvlačiguz’ napraviti smicalicu da dobiješ otkaz. Radi takve sigurnosti odlaze mladi iz Mostara, iz države, iz regije. Postoji bolji život i van ovih brda i planina, van ove učmale bare, gdje svaka ‘riba ribi grize rep’, a ‘vrana vrani oči kopa’.