Maja Knezović, Cim, Bosnia & Herzegovina
Valja nama preko Radobolje
Autor: Maja Knezović
Prva dva mjeseca te 2020. godine protekla su mi najsporije dotad. Čeznula sam za godišnjim odmorom, no bio je predviđen tek za par mjeseci. Nakon što sam ispratila mušterije iz suvenirnice, polako sam počela raspremati dospjelu pošiljku koja je sadržavala nove magnete i slagati ih na zato predviđeni stalak. U pozadini na radiju započele su vijesti i jedna je bila udarna– zlokobni virus o kojem se u cijelom svijetu pričalo već mjesec dana se pojavio i u Bosni i Hercegovini. Bila je to česta tema i svih nas kolega koji bi izišli na pauzu, bilo na kavu, cigaru ili samo da udahnemo svježeg zraka. Poruke na mobitel također su taj dan neoubičajeno često stizale- prijateljice su se dopisivale gdje ćemo prekosutra za osmi mart, a ubrzo nakon što sam čula vijest počele su stizati i panične i zabrinute poruke. Dugo iščekivano osmomartovsko druženje također nije moglo proći bez te teme koliko god smo se trudile da je izbjegavamo i fokusiramo se na neke druge stvari.
Nekoliko dana kasnije virus je stigao i u naš grad, Mostar. Prvi zabilježeni slučaj sa sobom je donio i zaplet kao iz meksičke telenovele što je možda spriječilo da toliko prestrašeno pratimo situaciju i razmišljamo o bolesti koju virus uzrokuje. Dok sam kući po tko zna koji put slušala vijesti od šefice mi je stigla poruka da od sutra ne moramo dolaziti na posao. U ta naredna tri dana imala sam dojam da cijeli svijet pomalo usporava dok napokon nije sve u potpunosti stalo. Malo tko je išao na svoj posao fizički, djeca i studenti su morali preći na nove, alternativne načine obrazovanja. Počeli smo živjeti neku novu stvarnost ili kako su to većinom nazivali – privikavali se na ‘novo normalno’.
Posebna pozornost se obraćala na to kako i koliko često peremo ruke i diramo lice, odlazak u dućan postala je akcija koja se morala planirati unaprijed i nemoguća misija ukoliko nemaš masku na licu. Police u dućanima bile su poluprazne, a u ljekarnama se nisu mogle kupiti te maske koje nam trebaju jer je vladala opća nestašica. Postale su naša nova obaveza i stvarnost te sam skrolajući društvenim mrežama vidjela objavu koja se puno dijelila. Bio je to nacrtani kroj maske za lice na internetu. Odmah sam se sjetila svoje susjede Marijane koja je šnajderica, a salon joj se nalazio nadomak moje kuće. Poslala sam joj sliku kroja i zamolila bi li nam mogla napraviti nešto tako. Brzo je stigao njen odgovor rekavši da bi i da je već nešto slično sašila svojim ukućanima ali da joj nedostaje materijala te da ponesem neki stari komad odjeće ukoliko imam pri ruci.
Iz ormara sam izvadila jednu staru plahtu koja je već neko vrijeme djelovala kao da će svakog časa puknuti po istanjenom dijelu i zaputila se do njenog salona. Putem je vladala pustoš kakvu ne pamtim da sam doživjela otkako sam se doselila u Cim, a u zraku se osjećala mješavina tjeskobe i zbunjenosti. Nakon što mi je Marijana otvorila vrata taj osjećaj je brzo nestao a njena mirna energija me smirila. Prokomentirale smo kratko situaciju te mi je rekla da će se potruditi da maske sutra budu gotove i da može od te posteljine napraviti još komada. Tako je i bilo, otišla sam ih preuzeti i sva sretna zbog novog ‘modnog’ dodatka uslikala ih i podijelila na društvenim mrežama. Nije prošlo ni par minuta, a moj inbox već je bio zatrpan pitanjima i narudžbama za iste. Kroz glavu mi je odmah prošla ideja da se narednih par dana nas dvije organiziramo, ja u krojenju, Marijana u šivanju maski. Odmah sam joj poslala poruku, ona je oduševljeno prihvatila i predložila da pozovemo Sandru, još jednu susjedu za koju zna da ima osnove šivanja kako bi joj pomagala sa šivanjem da cijela stvar brže ide. I tako je počela naša pandemijska avantura. Svakog dana kroz narednih 5, 6 tjedana nas tri smo se u Marijaninom salonu za šivanje okupljale i stvarale maske koje su ljudi neumorno naručivali. Nismo od tog ostvarivale nikakvu financijsku korist, maske bi prodavale za cifru tek toliku da nam pokrije materijal. Najčešće bi nam stizale narudžbe za deset ili više maski odjednom što smo morale odbijati, odnosno reći da možemo maksimalno tri maske po osobi šiti kako bi svako kućanstvo dobili svojih nekoliko komada. Nakon što smo ‘namirile’ cijelo susjedstvo i obitelji smo se sjetili da bi mogli sašiti i donirati maske i za neku opću svrhu. Odlučili smo se za odjel ginekologije u Mostaru, brzo stupili u kontakt s njima te su oduševljeno prihvatili naš prijedlog. Zamolili smo susjede da nam doniraju materijale što su mnogi i uradili donoseći gomilu starih majica i košulja.
Par dana nakon toga dogovorili smo s njima preuzimanje maski. Ono što nismo znali da je osoba koja će to preuzeti vozač hitne pomoći u službenom vozilu koji nije mogao pronaći zavučeni salon za šivenje. Stajao je kod jednog cimskog restorana u blizini par minuta te ne znajući što da radi upalio rotaciju kako bi označio svoje prisustvo. Ni to se nije pokazala kao uspješna ideja jer uopće nismo reagirale na to misleći da je nekom stvarno pozlilo. Nesporazum je bio brzo riješen kroz par telefonskih poziva, ali ostala je zabavna anegdota o netipičnom načinu pokušaja komunikacije.
Tih par tjedana proletilo je brzo i radno, a to iskustvo i osjećaj zadovoljstva jer smo radili nešto za opću dobrobit posebno je zbližilo ne samo nas tri, već i ostatak susjedstva koji su stalno dolazili s nekim korisnim savjetima ili materijalima za donaciju. Svi mi kao susjedi smo i prije toga bili bliski, uvijek smo mogli zamoliti jedne druge da se nešto posudi ili uradi ako smo van Cima na nekom putu, no ovo je tu povezanost produbilo.
Sredinom petog mjeseca stigla je nova poruka od šefice, ovaj put javljajući da se ponovno kreće sa stalnim radom obzirom da su mjere popustile. Uskoro su se maske mogle nabaviti svugdje, čak i u suvenirnici u kojoj sam radila pa je zbog tog i cijela priča postala suvišna, uskoro su maske prestale šiti i Marijana i Sandra te se vratile svojoj svakodnevnici.
Možda nisam kao mnogi drugi tih par tjedana iskoristila za toliko priželjkivani odmor, no poseban osjećaj ispunjenosti zbog te naše avanture koja je izronila iz naše ujedinjenosti pružio mi je elan za naredni period.