Klaudija Mikulić, Cim, Bosnia & Herzegovina
Humanitarka
Autor: Klaudija Mikulić
Priča počinje prije pet godina. Prijateljica mi predlaže da ‘trčimo’ humanitarnu utrku Mostarskog polumaratona. Godinu dana ranije zaglavila je u prometnoj gužvi. Vozači nervozni, blokiran centar grada, policija preusmjerava na druge pravce koji su isto u kolapsu. Tada nije znala o čemu se radi, ali prirodno radoznala, raspitala se i saznala da se taj dan održavao Prvi mostarski polumaraton. Bila je oduševljena jer voli kada se nešto lijepo i pozitivno događa u našem gradu.
Za drugo izdanje Mostarskog polumaratona organizatori su pripremili i humanitarnu utrku građana u dužini od četiri kilometra. Predviđeno je dovoljno vremena da se utrka može i šetati.
Meni ta ideja nije bila baš zanimljiva jer su mi fizičke aktivnosti bile blizu broja nula a godine su se munjevito kretale prema broju 60. Ali, kako reći NE oduševljenoj prijateljici?! S druge strane i moja radoznalost se probudila, hajde da vidimo kako će to izgledati. Ranije sam već ulazila u neke ’pustolovine’ pa mogu probati i trčanje. Avanturistički duh je tu, idemo pomicati granice.
Budući da je utrka humanitarnog karaktera, to mi je bio dodatni motiv da se pridružim prijateljici. Kad su humanitarne aktivnosti u pitanju uvijek se rado odazivam. Ukratko, svi argumenti bili su za utrku. Startnina je uplaćena. Utrka je čekala mene, ali ja nisam samo čekala utrku nego sam počela sa pripremama. Iako smo o pripremama uvijek pričale u šaljivom tonu, ja sam počela ozbiljno šetati i pripremati se. Par kilometara brze šetnje dnevno bio je odličan trening. Susretala sam ljude koji šetaju, trče, neki šetaju svoje pse, drugi bicikliraju. Pomišljala sam da bi bilo dobro nabaviti psa jer bih tada, htjela ili ne, morala šetati, ali pri pomisli na moje ljubimce, dva prekrasna mačora, ta ideja me samo nasmijala. Često bih ‘trenirala’ sa prijateljicom, bilo nam je važno da smo se pokrenule. Cilj nam je bio završiti utrku u predviđenom vremenu. U svakom slučaju ćemo biti brže od onih koji su ostali sjediti na kauču. Važno je pobijediti sebe, a tu nismo imale što izgubiti, naša prva utrka, sigurno će biti i naš najbolji rezultat. Nisam imala nikakva očekivanja, željela sam se samo dobro zabaviti. Svježe martovsko jutro, prohladno, ali vedro, idealno za moju prvu ‘utrku’.
Iako sam pošla dosta ranije na startu sam zatekla mnoštvo ljudi, još izdaleka čula se muzika i bodrenje voditelja koji su podizali ionako već dobro raspoloženje trkača. Bilo je tu i mladih i starih, bilo je onih koji se žele popeti na postolje i onih koji su tu radi zabave i šetnje. Bile su tu i mame sa djecom, ljudi sa svojim kućnim ljubimcima, čak i osobe u invalidskim kolicima. Čula sam strane jezike, dijalekte iz okruženja, svi smo bili dio jedne lijepe, pozitivne priče. Uspjela sam naći prijateljice, atmosfera je odlična, slikamo se na startu i čekamo početak utrke. U masi ljudi vidim i neke poznanike, susjede. Moja ekipa na startu se pozicionirala na začelje da ne smetamo ‘pravim’ trkačima. Ja sam zadržala startnu poziciju sve do cilja, a između starta i cilja bilo je šetnje, pokušaja trčanja, fotografiranja, pozdravljanja poznanika i najvažnije puno smijeha. Volonteri su nas bodrili cijelim putem, a kćerke moje prijateljice čekale su mamu i njezinu ekipu na cilju. Prolazak kroz cilj bio je svečan, ljudi aplaudiraju, mažoretkinje nas dočekuju i stavljaju nam medalje oko vrata. Moja prva medalja u 60.- oj godini života. Zajapurene, ali nasmijane, sa medaljom oko vrata sjedamo na kafu, da se odmorimo. Oduševljene smo, pada odluka, ovo se definitivno mora ponoviti.
Dobila sam puno više od očekivanog. Drago mi je da sam sudjelovala u prvoj humanitarnoj utrci Mostarskog polumaratona. Od tada je ‘humanitarka’ za mene tradicija, nijednu nisam propustila. Utrka ulicama i mostovima moga grada na početku proljeća, pokreće i mene sve do ljeta kada prednost dajem plivanju, a u jesen ponovo šetam sve do zime kad spavam ‘zimski san’. Počela sam pratiti internetske stranice koje promoviraju trčanje i tako saznala za utrke u okruženju. S prijateljicama sam redovna i na ‘pola’ Stolačkog Cenera. Ove godine smo šetale ‘peticu’ u sklopu Ramskog Polumaratona. Iako redovito kroz cilj prolazim zadnja, nakon završene utrke preplavi me osjećaj zadovoljstva jer sam pobijedila sebe.
Želja mi je okušati se u akvatlonu u Neumu. Plivanje mi je omiljena aktivnost, na more moram, pa ni loša financijska situacija ne može me zaustaviti. Ove godine idem u zasluženu mirovnu, ali ne planiram mirovati. Znam da se moram posvetiti sebi i svome zdravlju. Šetnja i plivanje će mi biti prioriteti dok ne otkrijem neku novu aktivnost, možda sati klasičnog plesa za ljude u trećoj životnoj dobi? Zvuči odlično …