Anamarija Knezević, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Kenjac
Autor: Anamarija Knezević
Počeo bih ovu priču s jednom starinskom mudrosti: ‘budi roditelj, budi kenjac’ (natovaren brigama do smrti).
Roditeljstvo je cjeloživotni posao kojeg radiš 24 sata svaki dan, a svoje plodove vidiš na samom kraju. Kad kažem kraj, doslovno mislim na kraj života, jer većina ljudi tada ‘podvlači crtu’ života svog.
Suma tvog roditeljstva se ogleda u tom da li ti je dijete postalo dobar čovjek? Da li je dobar prijatelj? Da li je dobar radni kolega? Da li je dobar otac/majka? Da li je uspio u svom obrazovanju?
Mogao bih ovako još dvije stranice pitanja da postavim, al’ idemo redom.
Moje djetinjstvo je bilo bajka, to znam sad, a znao sam i onda.
Kako?
Kad odeš negdje u goste pa se igraš s drugom djecom u njihovom malom dvorištu, gdje su većinom garaže ili parking, ili samo prostor ispred ulaza, odmah shvatiš (ne treba ti puno pameti) da živiš u najljepšem dijelu grada i da imaš najveće dvorište na svijetu.
Roditi se i živjeti u Podhumu je privilegija.
Zašto to kažem? Razlog je jednostavan za objasniti.
Imaš dvorište sa lijepim sadržajem za djecu, klackalice, ljuljačke, a nekad je bio i krug s pijeskom. Imaš Radobolju s dvije strane koja je vječna inspiracija, od kupanja u ljetnom periodu do ‘dušenja’ u zimskom periodu.
Imaš brdo Hum, koji je bio poligon za Tarzana i Indijanu Đons.
I na koncu nezaobilznu ljepoticu Neretvu, gdje smo se kupali, lovili ribu, ‘snimali djevojke’, al to sve kad savladaš Radobolju i od starije raje dobiješ zeleno svjetlo da si spreman za Neretvu, gdje je uvijek bio neko od starijih da nas ‘drži na oku’. Poslije kupanja, igrali smo ‘lopte iza medicinske’ (igralište od Medicinske škole gdje smo igrali nogomet). Kako se odrastalo tako su se i prioriteti mijenjali. Sjećam se, počelo se izlaziti naveče. Prvo svi ‘đuture’ (u grupi od troje do osmero) momaka. Poslije si mogao sam izaći do Starog ili na Bulevar i uvijek bi imao s kim popiti kavu ili pivo.
Sva se ta ljepota izgubila s dolaskom ‘rezervista’ (većinski srpski dragovoljci u rezervnom sastavu vojske Jugoslavije). Izlazilo se i tada al’ nekako nisi baš mogao ‘zaružiti’ do nekh doba. Osjećalo se u zraku da je blizu rat.
Mladost – ludost. Svi smo ‘nabavili’ puške i u odbranu svoje ulice. Nitko od moje ekipe nije služio vojsku u JNA. Bili smo nadobudni srednjoškolci koji su maštali kako ćemo promijeniti svijet. Na koncu se sve svelo na to da ‘pucaš, a ne ubiješ’.
Preživjelo se i to doba. Prijateljstva ostala kakva su bila i do tada.
Polako se raja počela ženiti i udavati. Nisam ni ja to preskočio.
Vrijeme, kad se cijeli moj život mijenja je kad je moj sin došao na svijet. Nitko sretniji, a s druge strane preplašeniji od mene. Nema više zezanja. Sad si tata!
Imali smo sreću da smo oboje zaposleni, da možemo samostalno živjeti. S druge strane ženin porodiljni je bio jako kratak pa su već tada počeli ‘problemi’. ‘Baka servis’ je tu najviše povukao. Nakon toga je došlo vrijeme za vrtić. Prvi roditeljski test. U jednom momentu smo se supruga i ja uhvatili kako se raspitujemo o vrtićima kao da ga na mjesec šaljemo. Svaki vrtić je bio drugačiji i nudio je na prvu nešto vau, al’ nakon vijećanja brzo bi se ohladili. Jedan dan na poslu radna kolegica vidi da sam ‘potonuo’. Zna šta me muči, pa mi dade jedan letak pod uvjetom da ga kući pročitam, a sutra ‘briefing’.
Pročitamo žena i ja taj letak jednom, pa još jednom. Ne možemo da vjerujemo. To je ono što smo željeli.
Sutra dan na poslu kolegica upita šta se odlučilo? To je ono što smo tražili! Koliko se god nas dvoje trudili da pričamo s djetetom i kroz priču da mu ugrađujemo ljudske i moralne vrijednosti, to je ništa dok to dijete samo ne doživi. Zahvalan sam kolegici, na velikoj pomoći, do neba, jer sam dijete upisao u vrtić Sunce 2007 god. u Cernici, koji je imao program približan montesoriju uz strani jezik.
Moj sin bio je jedini Hrvat u grupi, a i u cijelom vrtiću. Prvi dan kad smo ga doveli u vrtić očekivali smo suze al’nas dijete ostavi u čudu. Otrčao je djeci, ni okrenuo se nije prema nama. Tu su sjajne tete učile djecu o životu kroz igru. Jedna od važnih životnih lekcija bila je ta, da je moj sin bio obučen u Djeda Božičnjaka i da je drugoj djeci dijelio darove. Od radosti, cike i veselja koja su se čula i ispred vrtića, nije se moglo ostati ravnodušnim. Uživao je u Bajramu jednako kao u Božiću, Uskrsu ili Vaskrsu. Volio je Mirzu koji mu je bio naaaaajbolji prijatelj, a Ajla je bila njegova prva trogodišnja ljubav. Tada sam znao da smo napravili pravi odabir vrtića. To je bio dobar temelj za odrastanje u ovoj sredini. Želio sam da moj sin ima djetinjstvo kakvo sam imao ja. Da se ne opterećuje s imenom, bojom kože ili nekim fizičkim nedostatkom. Da se ne ruga ako netko koristi pumpicu za astmu ili nosi naočale. Da se razvija u zdravog čovjeka. Sad je prva godina fakulteta u Mostaru. Mirza je i sad najbolji prijatelj. Izlaze u Abrašević, Pavarotti i u Stari grad. Društvo mu je šareno ( svih naroda i narodnosti). Skupa putuju po svijetu, bili su u Tunisu, Veneciji, Londonu. Mora se i more spomenuti s djevojkama. Heh!
Pričam kao stari čovjek koji je odlučio da ‘podvuče crtu’ s početka priče.
U stvari, sad kad malo bolje razmislim, supruga i ja smo odlučili da ćemo odgajati djecu bez mržnje prema drugačijem i različitom. I to nam je uspjelo! Ponosan sam što nismo dijete ubacili u tor, što nismo posustali u traženju ‘pravog vrtića’. Smatram da je to pravi put za iskorjenjivanje mržnje. Ne znam da li je još uvijek takav vrtić u Cernici, ili je to bio samo pilot projekat. Ali jedno znam, da generacija iz tog vrtića nema problema sa drugačijim, različitim, a da ne govorim o mržnji i netrpeljivosti. To za tu djecu ne postoji. Ja ću još mnogo godina biti ‘kenjac’ natovaren brigom za dijete, jer mi je to u opisu cjeloživotnog posla i učiti ga, kao što ga vjera uči, da ljubi bližnjega svoga.