Klaudija Mikulić, Bijeli Brijeg, Bosnia & Herzegovina
P
Autor: Klaudija Mikulić
Tko živi na Bijelom Brijegu dobro zna osjećaj kada se nakon dugog dana samo želi vratiti kući i odmoriti, ali ga u tome spriječava pronalaženje parkinga. Često upadnemo u začarani krug traženja parkinga po naselju u nadi da će se neko mjesto čudesno osloboditi. Ljudi nekada nemaju volje kružiti pa ‘kreativno’ izmišljaju nova parking mjesta koja ujutro izazivaju negativne komentare drugih stanara.
Problem parkinga obilježio je i moj dolazak na ovaj svijet. Mama je trebala u rodilište. Tetka je došla čuvati moju sestricu, a tata i mama, u čijem sam trbuhu bila ja, krenuli su prema rodilištu. Sve se događalo oko tri sata u noći. Na parkingu ih je dočekala nevjerojatna situacija, naš auto bio je zagrađen drugim autom. Zašto bi to netko uradio? Svojim vozilom zapriječiti mogućnost korištenja drugog vozila. Taj bahati vozač nije razmišljao o mogućnost hitnog slučaja. A bilo je jako hitno. U trenutku bijesa tata je nogom udario u taj automobil. Morao je ostaviti mamu u bolovima da čeka kako bi se vratio po ključ tetkinog auta. Stigli su na vrijeme u rodilište i ubrzo nakon toga došla sam na svijet.
Odrastajući na Bijelom Brijegu, navikla sam da su automobili posvuda. Kao djeca teško smo pronalazili prostor za igru koji nije bio zauzet parkiranim automobilima. Često smo prekidali igru da propustimo automobile. Poznati ‘krug’ u našem naselju koji je projektiran za igru i zabavu zapravo najčešće služi kao parking. Događalo se više puta da zbog parkiranih automobila hitna pomoć ne može pristupiti ulazu zgrade. Nemarno parkiranje stanara je veliki problem za veća dostavna vozila koja se jedva ‘provlače’ do trgovina. Jednom se dogodilo da radnice nisu mogle otvoriti trgovinu jer je neko parkirao tik do ulaznih vrata.
Automobili parkirani na pločnicima i na cesti stvaraju probleme i opasnost kako pješacima tako i vozačima. Neki vozači parkiraju čak i na zelenim površinama.
18. rođendan donio mi je mogućnost polaganja vozačkog ispita. To je odavno bila moja velika želja. Kada su prijatelji iz razreda počeli voziti, jedva sam čekala da i ja dobijem tu mogućnost. Željela sam iskusiti taj osjećaj slobode i neovisnosti. Ranije nisam puno razmišljala o prometu, važno mi je bilo da kao pješak poštujem pravila. Sada sam se obučavala za jednu drugu, jako odgovornu ulogu u prometu.
Teorijska nastava otvorila mi je jedan sasvim novi svijet. Počela sam primjećivati prometne znakove, do tada meni nevažne. Šetajući gradom testirala sam svoje znanje prometnih znakova i za potvrdu koristila aplikaciju koja se danas koristi u auto školama. Zanimljivo je bilo prelistati ‘retro’ udžbenik za vožnju, popularne ‘testove’ koje sam našla kod bake na tavanu, a koristila ih je mama prije 35 godina. Nakon položenog teorijskog dijela ispita slijedio je praktični dio obuke. Bilo je jako zanimljivo, ali i stresno. Svaka vožnja nosila je neke nepredviđene situacije. Radovala sam se svakom novom satu vožnje. Tijekom obuke postala sam svjesna koliko su pješaci važni učesnici u prometu, a u našem gradu su poprilično obespravljeni. Ima puno vozača koji se ne zaustavljaju na pješačkom prijelazu. Također ima i bezobzirnih pješaka koji se ‘bacaju’ na cestu gdje god im padne na pamet. Shvatila sam da u prometu uvijek moramo biti koncentrirani i spremni reagirati na pravi način. Ulazeći u svijet vozača, uvidjela sam da je to velika odgovornost prema sebi i prema drugim učesnicima u prometu.
Na dan polaganja imala sam veliku tremu, ali sve je prošlo u najboljem redu.
Instruktor je čestitajući mi rekao: ’Sada si dobila priliku postati dobra vozačica’. Zapamtila sam tu rečenicu. Kupila sam oznaku ‘P’ koju trebam staviti na auto koji vozim. Željela sam što prije samostalno voziti, no to nije išlo onako kako sam zamišljala. Vožnje sa instruktorom bile su puno lakše, znala sam da u svakom trenutku može reagirati ako nešto pođe krivo. Svijest o tome da sada samo ja upravljam vozilom stvarala mi je nelagodu. To je ogromna odgovornost, ali želja da vozim bila je jača. Moje prve vožnje bile su po praznom parkingu tržnog centra. Kada sam bila slobodna od školskih obaveza vozila sam sa tatom izvan grada. Vremenom sam počela voziti i po gradu. Svaka vožnja nosila je sa sobom novu situaciju koju sam trebala savladati. Lijepo je kada sve ide ‘glatko’ ali najviše učim iz nepredviđenih situacija. Većina vozača je pristojna i strpljiva prema početnicima, ali ima i onih nervoznih. Navikavam se na svoju novu ulogu u prometu, toliko potrebnu u današnjem svijetu.
Automobili parkirani na cesti i uske ulice koje vode u moje naselje postale su mi veliki problem. Povratak kući u popodnevnim i večernjim satima je uvijek stresan jer je tada gotovo nemoguće naći slobodan parking blizu zgrade. Nekada moram dugo ‘kružiti’ po naselju tražeći slobodno parking mjesto. Želim poštivati pravila u prometu i parkirati propisno. Ne želim nekome zapriječiti ili otežavati prolaz niti djeci oduzimati prostor za igru. Nadam se da će gradske vlasti riješiti problem parkinga i tako moje naselje učiniti još ljepšim.