Kenan Kajan, Zalik, Bosnia & Herzegovina
Mostovi koji spajaju, a ne razdvajaju
Autor: Kenan Kajan
U srcu Mostara, grada bogate kulturne raznolikosti, stajala sam ispred Sveučilišta s prijavom za studij matematike u ruci. Bilo je to vrijeme puno izazova i nesigurnosti, ali moja odluka bila je jasna- željela sam upisati fakultet matematike u Mostaru, i to po hrvatskom planu i programu.
Kada sam prvi put stala pred zgradu fakulteta, osjećala sam se pomalo nesigurno. Bilo je to vrijeme kada su se napetosti iz prošlosti još uvijek osjećale u zraku, a pojedini ljudi su mi govorili da kao bošnjakinja možda neću biti dobrodošla na fakultetu koji se držao hrvatskog plana i programa. Međutim, odlučila sam ignorisati te strahove i krenuti dalje. Druga opcija za studiranje u Mostaru bio je Univerzitet po bosanskom planu i programu koji nije nudio studij matematike.Tu opciju sam odmah odbacila jer je studiranje matematike bila moja dugogodišnja želja. Mogla sam upisati isti fakultet u Sarajevu, gdje bih bila dalje od svoje porodice, a time i dalje od potencijalnih problema. Međutim, izabrah Mostar jer sam živjela ovdje cijeli svoj život i osjećala sam da bi to bila prilika da podržim svoj rodni grad. Osim toga, finansijski je bilo povoljnije studirati u Mostaru nego u Sarajevu.
Prvi dan fakulteta nisam znala šta očekivati. No, nisam se dala obeshrabriti negativnim prognozama drugih. Moj prvi semestar bio je prilično izazovan, kako akademski tako i društveno. Bila sam među rijetkim studentima bošnjačkog porijekla na fakultetu i osjećala sam se kao manjina. No umjesto da se povučem ili zatvorim u sebe, odlučila sam se aktivno uključiti u fakultetski život i potpuno se posvetiti svojim studijima to jeste dati sve od sebe. Upoznala sam sjajne profesore koji su dolazili iz raznih dijelova Balkana: Beograd, Sarajevo, Zagreb, Split. Nije prošlo dugo vremena dok sam shvatila da njima nije bitno moje ime već moje znanje. Moje kolege su također bile sličnog stava, cijenili su me zbog mojih kvaliteta. Nisu me tretirali drugačije zbog moje nacionalnosti i religije, već su me prihvatili kao studenticu željnu znanja. Tokom vremena na fakultetu, shvatila sam da je matematika univerzalni jezik koji prevazilazi nacionalne granice. Moje kolege i ja, bez obzira na nacionalnu pripadnost, zajedno smo rješavali matematičke probleme i učili jedni od drugih. Nacionalizam i predrasude koje sam očekivala nisu se pojavile. Naprotiv, iskustvo studiranja u Mostaru pružilo mi je priliku da razbijem predrasude i da gradim mostove među ljudima različitih pozadina. Postala sam aktivna članica različitih studentskih udruženja koje su promovisale toleranciju i razumijevanje među svim studentima. Upoznala sam mnoge divne ljude i stekla prijateljstva koja će trajati cijeli život. Također, oduka studiranja u svom rodnom gradu pokazala se ispravnom i iz finansijskog aspetka. Nisam se morala nositi sa visokim troškovima stanovanja ili putovanjima. To mi je omogućilo da se fokusiram na svoje studije i dodatno se angažujem u zajednici. Sada kada se prisjećam svoje odluke da upišem fakultet matematike u Mostaru, osjećam ponos i zadovoljstvo. Ispostavilo se da je to pozitivno iskustvo koje dokazuje da znanje ne poznaje nacionalizam.
Nakon završenih studija koji je trajao pet akademskih godina stekla sam zvanje magistra matematike i bila sam spremna za ulazak poslovnu eru života. Inspirisana svojim profesorima sa fakulteta odlučila sam matematičko znanje prenijeti novim generacijama. Jedva sam čekala postati dio kolektiva neke od mostarskih škola. Vrlo brzo dobila sam ponudu za zaposlenje u Srednjoj školi koja nastavu izvodi po bosanskom nastavnom planu i programu. I tada se ponovo javlja strah ali ovaj put da će moja ‘hrvatska’ diploma u kombinaciji sa bošnjačkim imenom predstavljati novu prepreku u mojoj karijeri. Kada sam pristupila usmenom dijelu intervjua i priložila svoju dokumentaciju kao dokaz i završenom studiju i potrebnom zvanju za traženu poziciju nastupilo je deset (10) najdužih sekundi u mom životu. Međutim nije se desilo ništa. Ništa od čega sam strepila i čega sam se pribojavala. Direktor me samo pogledao, nasmijao se i izrazio svoje zadovoljstvo i dobrodošlicu u kolektiv. Vrlo brzo sam se ostvarila i uklopila među radne kolege. Kroz svakodnevne razgovore na red je došla i tema o završenom studiju. Većina je pretpostavljala da sam fakultet završila u Sarajevu i kada su shvatili da njihove pretpostavke nisu tačne, krenula su mnogobrojna pitanja. Među njima najčešća su bila ona o postojanju diskriminacije. Na njihovo pozitivno iznenađenje moji odgovori o postojanju diskriminacije i nacionalizmu bili su negativni. Objasnila sam im koliko sam oduševljena vremenom provedenim na Sveučilištu i da bih svakom preporučila da napravi isti korak i da pređe preko vlastitog ubjeđenja ili pritisaka okoline.