Elma Dandić, Blagaj, Bosnia & Herzegovina
Ajlini ratni memoari
Autor: Elma Dandić
Zovem se Ajla, pripadam generaciji rođenih prije ovog zadnjeg rata koji se desio u Bosni i Hercegovini, sretnoj generaciji koja je živjela punim plućima ovaj život, generaciji koja je poštovala, voljela i odrastala sretno sve dok nije se desilo najveće zlo, RAT. Ta imenica je srušila snove, mladost, živote. Naše mladalačke planove o nastavku fakulteta, druženju, izlascima, momcima zamjenio je strah, stradanje, logori, progon, granate, mezarje mojih rođaka i prijatelja, drugova iz školske klupe. Taj RAT nas je podjelio na ove i na one.
Te davne 1992. godine upravo kad sam završila srednju školu u Mostaru i kad sam planirala nastavak svog školovanja, u moj kraj na jugu Hercegovine došli su rezervisti. Pričalo se među ljudima da su došli iz susjedne Srbije. Počinju hapšenja, granatiranja Čapljine, počinje moj STRAH. Taj strah nastavlja biti još veći mojim odvođenjem i strahotama 1993. godine u HVO logor u Čapljini, gdje je život zatvorenog čovjeka bio nebitan, gdje ljudi nisu 72 sata vidjeli ni vode ni hrane, gdje smo bili zatvoreni jer smo imali drugačija imena i drugačije se Bogu molili.
Po izlasku iz logora došla sam u Blagaj, rodno mjesto moje majke. Za ovo mjesto me vežu prijeratna lijepa sjećanja na moje djetinjstvo: kupanja na rijeci Buni, miris nenine pite, najljepše stare ruke koje su me češljale i milovale po glavi. Nažalost sve je RAT uništio. Blagaj je bio meta i sa istoka i sa zapada, mjesto gdje su tada padale na stotine granata, mjesto koje je dobilo crnu boju. Oko 25.000 izbjeglica se slilo u tu malu kasabu tražeći spas za goli život, mjesto gdje su ginula nevina djeca, žene i starci. Svaki taj prasak granate u ovom mjestu značio bi SMRT.
Konvoji sa hranom su teško prolazili. Oni što bi prošli nisu bili dovoljni za potrebe svih ljudi koji su došli u Blagaj. Sjećam se da smo brat i ja 49 dana preživjeli sa 800 grama brašna. Od jedne kašike brašna sa dosta vode i na skoro suhoj tavi pravili bi uštipak, hercegovačka ratna delicija, koji bi bio dovoljan da preživimo dan. Sanjala sam često i maštala o domaćem toplom hljebu, o mirisnoj seljačkoj čorbi koju nam je nekad majka spremala. Ljudi su bili očajni, nemoćni, bez ikakvih uslova. Iz dana u dan je postajalo nesnošljivo. Ratni sukob je stao, ugasio se nakon tri i po godine. Ja sam se vratila sa svojom porodicom svojoj rodnoj grudi, mjestu odakle su moji korijeni, mjestu iz kojeg potičem. U ratu u Bosni i Hercegovini ljudi su patili, stradali i na jednoj i na drugoj strani.
Danas, nakon skoro 30. godina ljudi su se vratili normalnome životu: ratna podjela je nestala; ljudi se druže; život ide dalje. Nama, ‘običnim ljudima’ koji smo preživjeli rat bez obzira na kojoj smo strani bili, ova država nudi dovoljno sunca i slobodnog prostora da normalno živimo. Međutim, politika i dobro ustoličeni političari koriste narod da bi se održali na vladajućem kormilu i uživali sa svojim porodicama živote kakve ne bi imali nigdje u svijetu. Često iz usta političara izlaze izjave kao ‘podjele zemlje’, ‘otcjepljenje’, ‘rat’, što svakom normalnom čovjeku koji je preživio rat ugoni strah u kosti.
Kroz svoj posao, koji uključuje i rad sa mladim ljudima nastojim da podučim i prenesem sve one ratne strahote i nedaće tako što im kažem da mir nema drugu opciju, te da suživot, uvažavanje i međusobno poštovanje nemaju cijenu. Ono najvrijednije što sam naučila jeste da najbitnije biti čovjek, i da kada se bavite poslom kakvim se ja bavim, odlučnost i snaga volje u radu sa mladim ljudima se najbolje pokazuju kroz lična djela.