Amara Stupac, Cernica, Bosnia & Herzegovina
Imal’ koga?
Autor: Amara Stupac
Nije senzor al se sama pali i gasi. Ulični light show već odavno žmiri kroz paukovu mrežu. Srećom poznajem svako raspuknuće na sokaku te u mraku rijetko posrnem, međutim mrak je i magnet za lopove al tješe me misli na bjeg, bit će mu otežan te neće uspjeti izaći iz sokakskog labirinta nakon kriminalnog akta. Kako dani prolaze mrak ipak ne prelazi u naviku i potrebno je djelovanje: ’moram u mjesnu zajednicu’!
U ratnom i poslije ratnom periodu mjesna zajednica Cernica je bila glavna administrativna jedinica u kojoj su stanovnici generirali i ostvarivali svoja životna prava, prijavljivali kako službena nezadovoljstva tako I kvarove javne površine za opštu dobrobit.
Smještena u dijelu naselja koji se zove Bulevar, pod mahalski u ‘bijelim zgradama’, ne sasvim slučajno odmah pored atomskog skloništa. Naime u ratnim vremenima se gravitiralo zgradama, preciznije podrumima, u zagrljaj spasa od vanjskog horora, te se i MZ tu nastanila. Međutim, dolaskom pred ulaz budno doživim osjećaj ‘ili su pošli ili došli’, prvo provjerim šteku, ‘zaključana’, pogledam na sat ‘trebala je biti otvorena’. Zatim kao prava Mostarka proćurim kroz staklena vrata, u mom vidnom polju: prazan uredski namještaj, polica za papire. ‘MZ bez papira’, dok se odmičem od stakla ugledam i sobnu biljku, palmu, sa strane police, na izmaku snage. Iako boca mineralne vode ispred ‘možda čeka osvježenje’. Odem do drugog kaveznom ogradom zaštičenog prozora, usamljen sto i stolica iz čekaonice uredno postavljeni pored TA peći koja je pretpostavljam isključena, obzirom da se na njoj nalazi kupola lustera.
Zaprepašteno stojim ispred Mjesne zajednice bez papira i ljudi do momenta kad me slučajni prolaznik uputi prema centrali Grada Mostara, naime Gradskoj upravi. Činjenica da ista opslužuje ogroman broj stanovništva, što dovodi do gužve i čekanja za bilo kakvu prijavu ili administrativni papir, mi nije olakšala zamršenost gradskog rukovodstva.
U manjku razumijevanja isprovociram strpljenje i pozicioniram se pored ulaznih vrata , na kraj reda, ‘sreća vani nije 45°C u hladu’, malo sarkasma nije na odmet. Ubrzo shvatim da za čekanje nije dovoljno samo strpljenje. Slobodno vrijeme, kojeg nemam, je neophodnije, te tako odlučim direktno kontaktirati elektroprivredu, što je po mom mišljenju trebala MZ da uradi, i prijaviti kvar. Njihova hitrost i efikasnost se prikazala kroz popravak tako da par dana poslije se desio večernji selfi bez blica.
Da je kojim slučajem naša MZ ‘Cernica’ još uvijek aktivna i u službi njenih mještana koji su trenutno spas za zajednicu stare jezgre grada Mostara našli u samoroganizovanju udruženja građana zarad poboljšanja infrastrukture, mogli bi smo lakše i efikasnije do smjernica i rješenja kao i administrativnog kompletiranja.