Amara Stupac, Cernica, Bosnia & Herzegovina
Smeće na tać (touch)
Autor: Amara Stupac
Mostarsko naselje Bulevar se smatra ‘novijom’ gradnjom obzirom na veličine zgrada i količine betona. 80’ih bijele fasade sa balkonima omogućuju rasčlanjivanje porodičnih kuća tako i doseljavanje novih građana u Mostar. Uskoro prazne i hladne haustore ispunjuju zvuci dječijih glasova. Simptom ljubavi pozitivno potencira prirodni priraštaj. Kako je vrijeme odmicalo slobodni prostori između zgrada su postajali prometniji. Iako ne bih trebalo, uvećan protok autotabanića uzrokuje povećanu količinu otpada. Kako manjeg tako i krupnijeg. Sam po sebi je otpad pozitivan znak konzumerizma al činjenica manjka odlagališta istog počinje da predstavlja problem. Nekoliko vremenski uništenih kanti nije imalo dovoljno velike zapremine za sladoledne štapiće, omote od bombona i čokolada, također čest gost bi bile kore od banana, a najmirisniji od svih otpada masan papir iz buregdžinica. Zvučno i aktivno naseljen međuzgradski prostor dodaje novu disciplinu u odgoju ‘kako odložiti otpad’. Iako ekološki neosvješteno al učinkovito za čistoću igrališta biva skupiti u plastične kese i odložiti u najbliži kontejner. Međutim razigrana djeca u nedostatku vremena nekad zaborave na odgojne mjere pa tako i ovisnici o nikotinu često su znali svoj put označiti.
Jednom rukom pokušavam pripremiti doručak dok drugom dodajem trenerku ushićenom tinejđeru. U utrci s vremenom balansiram korake sa ’pepanjem’ lopte pred vratima koja poput SOS šalje znak ‘vrijeme je izlaska’.
Sretna na činjenicu njegove neovisnosti o mobilnoj tastaturi ipak moram nešto pronaći za kritiku radi sprovođenja odgojnih mjera. Naime pred vratima dodajem sendvič i treniram glasnice ‘ne bacati smeće okolo, nije na tać, neće samo nestati’.
Rečenica ispunjena dobronamjernoj nakani društva i okoline, sa konačnim prijedlogom razrješenja: ‘sve skupite i u kontejner’, kostatacija prešla iz okvira odgojnih lekcija u naviku. Nekad čujem sebe u snu kako je izgovaram, međutim tinejđerski euforičan glas, vjerovatno po drugi put mi objasni da smeće više nije problem. Momenat istine i ljepote uređenja na koju od ranije nisam naviknuta: kaže ugrađene su male kante ispred zgrade te da nemaju više potrebe otpatke od grickalica nositi u glomazni kontejner okovan duhom nelagodnog mirisa sa namjerom gama zraćenja. Sjetim se da je to bio dan kad smo dobili i nove kontejnere. Nisu na tać al podnožje krasi pedala za otvaranje poklopca. Svi smo ih gledali sa ljubavi u očima. Na prvi mah nam žao bi odložiti otpad u njih.
Tene na nogama, sendvič u ruci ‘mama dodaj mi metlu’. Upitno razmišljam ‘možda će glumiti Hari Potera’, međutim tinejđerski odgovor je zapanjujući. Gospođa iz komšijske zgrade, koja nema svoje djece, sa djecom iz zgrada je organizovala radnu akciju čišćenja dvorišta popraćenu slatkom zakuskom.
Zvukom zalupljenih vrata promahom tinejđeskog vjetra, i strahom da jedan dan šteku ću tražiti u komšije, priđem prozoru te sa divljenjem pogledam naše Bulevarsko dvorište. Njegova čistoća odiše vizualnost napretka.