Elma Dandić, Blagaj, Bosnia & Herzegovina
Transgeneracijska trauma Blagajske djece
Autor: Elma Dandić
Moj suprug i ja smo se preselili iz Sarajeva u Blagaj prije 17 godina, zbog posla mog muža. Tada sam bila trudna sa mojom djevojčicom. Bilo nam je poprilično teško da se adaptiramo na način života ovdje. Prije svega zbog mentaliteta ljudi u Blagaju, koji je bio više ruralan nego urban, a zatim i zbog svih mogućih poteškoća koje smo imali u tom periodu. U to doba u Blagaju nije bilo redovnih autobuskih linija, nije postojala apoteka, bankomat i slično. Kad poredim Blagaj tada i danas – mogu da kažem da se mnogo razvio i postao ‘urbaniji’.
Mi smo pri našem dolasku u Blagaj imali pozitivan stav i bili smo otvoreni. Posao mog supruga bio je takav da je svakodnevno komunicirao s ljudima, i trudili smo se da napravimo određene kontakte. Međutim Blagaj je zatvorena sredina koja ima svoju dugogodišnju tradiciju i ovdje se ljudi ponose što su Blagajci. To je i pozitivno ali i negativno jer mentalitet tih ljudi ne dozvoljava drugim ljudima da žive i rade u Blagaju, tako da smo mi bez obzira odakle smo došli ili kojim povodom bili ‘oni neki drugi’, etiketirani kao neko ko je ‘došao sa strane’.
Možda najveći negativni utisak o ljudima u Blagaju sam stekla kada je moje dijete krenulo u osnovnu školu i kad smo kroz taj njen susret sa njenim vršnjacima, mi kao porodica počeli da još više osjećamo tu odbojnost prema tome što nismo porijeklom iz Blagaja, te što imamo karakteristični bosanski akcenat. Meni i mom suprugu je to u početku bilo malo i smiješno, ali kada neko tvoje dijete iz dana u dan provocira što ima bosanski akcenat i vrši vršnjačko nasilje onda to nije ugodno, ni nama kao roditeljima. Naše dijete je prolazilo pravu torturu. Mi smo pokušavali smo da budemo uključeni u sve školske procese i tu smo naišli na otpor. Kada smo prijavili upravi škole problem sa kojim se susreće naša djevojčica u toj maloj zajednici zvanoj razred, nismo bili dočekani raširenih ruku. Pojavila se određena nezainteresiranost i indiferentnost onih koji su trebali da reaguju. Kako od strane direktora tako i od strane učiteljice rečeno nam je da je problem isključivo u našem djetetu. Nama je bilo mnogo teško, puno besanih noći, mnogo stresa. To je jedan period našeg života koji ne bih željela da se ikad ikome ponovi.
Pokušaj da razgovaram sa školskim osobljem je trajao jako dugo. Oni su se držali ujedinjeno i stalno su slali poruku da sa mnom i sa mojim djetetom nije nešto uredu, da je moja djevojčica previše osjetljiva i razmažena. Mi smo sve uzeli u razmatranje, bili smo otvoreni za dijalog, pokušaj da problem zajedno prevaziđemo. Nažalost, u tom trenutku ni nastavno osoblje nije prepoznalo to vršnjačko nasilje. Općenito cijela društvena zajednica u Bosni i Hercegovini nije prepoznavala vršnjačko nasilje, pogotovo kada se radi o emotivnom nasilju koje je manje vidljivo i teže uočljivo. Nasilje je bilo kontinuirano i trajalo je jako intenzivno prvih pet godina. To se malo smanjilo kada je prešla u viši razred, ali taj osjećaj nepripadanja nije osjećala samo naša djevojčica već i mi sa njom jer smo bili nemoćni. To je bio jako gorak osjećaj za cijelu našu porodicu. Taj problem je trajao sve dok dječak u Sarajevu nije izvršio samoubistvo kao posljedicu vršnjačkog nasilja. Tek tada se obratila pažnja na problem vršnjačkog nasilja u BiH, i tek tada su sve škole u BiH provele ispitivanja o tome. Odlukom kantonalnog ministarstva obrazovanja, Osnovna škola Blagaj je, kao i sve druge škole u kantonu, provela anonimno ispitivanje o vršnjačkom nasilju. Moja djevojčica je nekako skupila snage i ispunila anketni upitnik, jako detaljno. Kada je moja djevojčica ispunila tu anketu o vršnjačkom nasilju i napisala kakav problem ima i ko su djeca koja vrše nasilje, učiteljica ju je prozvala i pročitala njen test i rekla: ‘Zar se to tebi dešava?’. To je zaista bilo vrlo neprofesionalno, jer je cijeli test bio anoniman. Ujutru su ta djeca mojoj djevojčici rekla: ‘Opraštamo ti što si nas izdala’. Ja sam se pitala kakav su dijalog ta djeca vodila sa svojim roditeljima kad su to smatrala činom izdaje.
Sa svojom djevojčicom sam jako puno radila kako ja, tako i drugi psihoterapeuti s ciljem prevazilaženja problema bez velikih posljedica za nju. Nažalost, danas, kao psihoterapeutkinja mogu kazati da niko tada nije rekao da se osoba koja je izložena vršnjačkom nasilju u razredu mora izmaknuti iz tog razreda. Danas sam svjesna greške koju smo napravili jer smo radili na tome da se naša djevojčica ‘adaptira’, i nisam je izmaknula iz razreda. To je nešto što ostaje kao moje lično kajanje, jer da sam to uradila spriječila bih posljedice koje ona ima. Ovo je vrlo emotivno za mene i svaki put me priča o našem slučaju uznemiri. Osjećam se jako nemoćno u odnosu na sistem koji čine roditelji, učiteljica i direktor. Oni svi su bili nezainteresirani da to vide kao problem. Nažalost ja nikad nisam razgovarala s tim roditeljima jer učiteljica nikad nije željela organizirati zajedničke sastanke. Svi su se ponašali kao nijemi posmatrači, ja sam se osjećala kao da sam etiketirana. Moj dojam koji ostavljaju roditelji u Blagaju jeste da djecu odgajaju iz nekog straha ili interesa. Osjećali smo da smo prepušteni sami sebi, ali smo se potrudili da osnažimo i sebe i naše dijete, i da radimo na sebi.
Roditelji ne odgajaju djecu da druge mrze svjesno, već nesvjesno, ali moraju shvatiti da su odgovorni za to, da traže psihološku podršku i savjete, jer mi ovdje imamo transgeneracijsku traumu, kroz koju imamo razna uvjerenja i često smo u sukobu sa samima sobom. Istina je teška i iako smo ranjeni i bolni moramo da radimo na sebi, jer smo mi odgovorni za naše postupke koji se impliciraju na našu djecu.