Maja Knezović, Cim, Bosnia & Herzegovina
Cimska komedija zabune
Autor: Maja Knezović
Na nekih 200 metara od glavne bolnice u Mostaru na Smrčenjacima počinje Cim, prigradski dio Mostara. Prije trenutnog kružnog toka tu se nalazila vjerojatno najgora prometna raskrsnica u gradu i definitivno je trebalo nešto promijeniti jer je prijetila ozbiljnim prometnim nesrećama. Kad su napokon donijeli rješenje o pravljenju kružnog toka, bili smo sretni da će se to riješiti. Sve dok nismo vidjeli ploču izvođača radova koja je označavala početak i predviđeno trajanje istih – dvije godine. Takav odnos prema Cimu već dugo osjećamo mi svi koji smo od tamo te sam uvjerena da se ne bi toliko dugo čekalo za tako nezahtjevne radove negdje u centru grada. Ceste koje vode do nas smatraju se nebitnim i nevitalnima za život grada te se minimalno pažnje i ulaganja njima posvećuje. Da stvar bude još smješnija i bizarnija, ni te dvije godine nisu bile dovoljno za izvesti taj poduhvat te smo tako po raskopanim cestama, blatu i oblake prašine se vozili pune tri godine i dva mjeseca.
Novembar 2022. je sa sobom donio obilnu količinu padavina, smanjenu vidljivost u prometu što je dovodilo do većeg broja prometnih nezgoda. Jugo koji je puhao taj dan je bio vjerojatno isti onakav zbog kojeg je za vrijeme Dubrovačke Republike bio na snazi zakon da se ne smije ništa vijećati ni donositi nikakve odluke ni zakone dok puše. Sparina se uvlačila duboko u pluća ljudima, a na odjelu psihijatrije je nastupio blagi kaos.
I moj dolazak na posao taj dan trajao je duže nego uobičajeno. Obzirom na radove u tijeku i da je glavni put bio prepriječen, na druga dva alternativna puta se stvorila užasna gužva. Srećom malo nas lokalaca poznaje i još jedan, treći put, te sam krenula njim. To je jedna od najužih cesta u Mostaru i okolici bez ikakve mogućnosti mimoilaženja u slučaju da se dva auta iz suprotnog smjera zateknu tu u isto vrijeme. Srećom se to nije dogodilo te sam na posao stigla bez većih problema.
Kako sam u tom momentu radila kao liječnica u hitnoj pomoći počela sam sama sa sobom voditi neku statistiku. Bilo je lako procijeniti koji bi dan moglo biti više teških slučajeva i poziva. Jedan od najgorih dana otkako radim po frekvenciji poziva je bio baš taj, onaj na koji su odlučili početi s asfaltiranjem ceste nakon više od tri godine.
Krajem 2022. priča o pandemiji COVIDa odavno više nije poprimala razmjere kao prije, ali broj oboljelih nije bio nizak. Još na početku kao odgovor na postojeću situaciju formirana je COVID ambulanta koja je imala specijalizirane timove za obilazak teško bolesnih pacijenata, jedino u slučaju vitalno ugroženih pacijenata nama bi iz hitne pomoći javili da je hitno potrebno nekog prevesti i smjestiti u ambulantu ili bolnicu.
Jedan od zaposlenih u tom timu koji bi zvao dispečera je moj rođak i susjed Frano. Taj dan je nazvao nas jer je ženi kojoj je pozlilo spala saturacija, a kako njihovo vozilo nema bocu sa kisikom nama je pripala odgovornost da tu gospođu odvedemo na odgovarajući odjel. Prilikom razgovora s dispečerom Frano je pitao tko je na smjeni i kako sam bila ja rekao je da mi samo javi da je u pitanju Danica s Kovačevca, da ću je znati tko je i gdje da odemo. Kad sam shvatila da opet moramo u Cim oblio me hladan znoj i izuzetan osjećaj neugode. Znala sam da ćemo izgubiti dosta vremena jer je stanje na svim cestama prema Cimu bilo kaotično. Obzirom da nisam mogla dozvoliti da upadnemo u prometnu gužvu i tako gubimo dragocjene sekunde koje nekom stvarno mogu biti krucijalne da ostane živ krenuli smo istim putem kojim sam i došla. Sreća je ponovno bila na mojoj strani te sam po drugi put taj dan tom grozno uskom ulicom prošla bez da je itko naišao iz suprotnog smjera.
Brzo smo došli do Kovačevca, a kako se nas većina susjeda vrlo dobro poznaje, u Daničinu sam kuću uletjela kao u svoju i povikala: ‘Ajde, Danice, idemo u bolnicu.’ Danica je odbila te je krenulo natezanje s njom, znala sam da me i to čeka jer je to uvijek tako sa starijim ljudima – naprosto ne žele ići u bolnicu. Previše ih je strah da neće iz nje nikad izići. Panično iščekujući naredni hitni poziv gubila sam strpljenje. U sljedećem trenutku uhvatila sam sebe kako Danici uzimam jednu ruku, a svojoj tehničarki Andi vičem da je uzme pod drugu te je na silu ugurale u vozilo.
Danica nas je gledala u šoku par sekundi: ‘Ali Andrea, gdje vi mene vodite?’ Pripremajući bocu za kisik krenula sam joj objašnjavati da je vodimo u COVID ambulantu jer joj nije dobro. ‘Saturacija ti je jako loša, a jedino u našem vozilu imamo bocu za kisik.’ Još par sekundi je začuđeno gledala u mene a onda se proderala: ‘Ali ja uopće nemam koronu! To je druga Danica, ona iz gornje ulice!’. U tom momentu noge su mi se odsjekle te sam se sjetila da sam zbog silne panike i nervoze potpuno zaboravila preskočiti uobičajeni protokol koji radimo kad dolazimo kod nekog, nakon zvona pitati tko je zvao, koliko nas čekaju i uvjeriti se da smo došli do prave osobe. Također nisam obratila pažnju ni na činjenicu da Danica uopće ne izgleda slabo kao ni da nema nitko tu tko je s njom čekao i pripremio joj stvari za bolnicu. Sve to je bilo potpuno drugačije kod druge susjede Danice čiji nas je sin prilično dugo čekao ali je pretpostavio da zbog radova i vremenskih uvjeta toliko kasnimo.
Osim šoka i razočaranja koje sam osjetila u tom momentu prema samoj sebi nakon što je sve ipak prošlo kako treba, a i druga Danica na vrijeme stigla u bolnicu počela sam osjećati ljutnju zbog tog kružnog toka i odnosa gradskih vlasti prema tome. Otpisujući Cim ili bilo koji drugi dio grada koji nije centralan kao nešto što nije prioritet događa se ovo. Cim je ipak veliko naselje a nemali broj radne snage svaki dan putuje na posao u centar i nazad. Također, ako naše vozilo i naš tim zaglavi u Cim upravo zbog infrastrukturnog nemara, cijeli grad ostaje u tom momentu bez vozila i time hitne pomoći. Ne uzimajući u obzir sve karike nekog lanca, lanac će vrlo brzo puknuti.