Amara Stupac, Cernica, Bosnia & Herzegovina
Strijela smrti
Autor: Amara Stupac
Vjetrom rata, napuštene domove, granatama raznesenih zidova, su naselili ovisnici hemijskog bjega od stvarnosti. U trku za prostranstvima izmišljene magije tražili su utočište daleko od prolaznih očiju, međutim u srcu svakodnevnice.
Kratere u podovima su prekrili feder madracima I derutnim namještajem, odloženog pri modernizaciji okolnih domaćinstava, koji već odavno služe kao stanište glodavcima. Dijeleći svoju stvarnost sa ovim kanalizacijskim stanovnicima, udahnuli su život marginalnom svijetu zone sumraka koja je postala crna oaza najstarije mahale, Cernice, i naselja novije gradnje visokih zgrada, Bulevar.
Prolaznici hitrim i pažljivim pogledom prate svoj korak. Strah od strijela smrti koje nekad vidno leže na podu I vrebaju za novim žrtvama, tako I strah od neidentificiranih fleka krvi ostavljenih na asfaltu kao mračni dokaz ili možda posljedica mačke i pacova.
Mal je ovo grad : ‘svi se znaju u glavu’, pa tako I životni horor koji se krije u tmini razorenih objekata ,slomljenih dječijih snova. Znajući da se crna hronika grada krije unutar nekad toplih domova, roditelji djeci svjesno stegnu ruku i ubrzaju korak prolazeći pored istih.
Ako znamo mi, znaju i vlasti, znaju i komšije koje redovno obnavljaju uređenje ovih ruševina puneći ih raznolikim otpadom.
Bio je mlad , zgodan, imao original Leviske I uredno isprljane Starke. Sve devojke su ludile za njim, nekad namjerno pretvarale da ne pratimo na času , koristeći izgovor da prepišemo od njega. Čudno je to bilo nama, plav a Laf. Jedva smo čekale biti redari, parenje očiju kad krene stubištom škole. Nije bio košarkaški tip, čak sad smatram da je bio nizak, razmišljajući najniži od svih dječaka , al imao je ‘to nešto’ koje nikad tačnu definiciju nema. Međutim BIO JE: dugo ga nisam vidjela, čula razne priče u koje sam izabrala ne povjerovati. Jer kako tako lijep , zgodan I pametan da se preseli u Zonu sumraka.
Ponedjeljak je bio, bližio se kraj mjeseca i naravno računi se moraju platiti, i nako vidno uzdrmana radi plaćanja struje: ‘zar smo ovoliko potrošili’, ugledam njega. Izlazi iz svog skrovišta, poderanih pantala, dvije različite cipele I jakna za 3 broja veća. Plava kosa je nestala, lice oronulo, biseri bijeli, nema ih. Prepoznala sam mu oči, još uvijek su bile plave al umorne. Imam osjećaj da ni on sam sebe ne prepoznaje, sreća niko nije bacao ogledala, vjerovatno radi 7 godina nesreće u ljubavi. Bilo me je sramota gledati, sramota da se on ne postidi: ‘dosta njemu , njega’. Prošla sam dalje, kupiti kelj za ručak, a njega od tog dana više nikad nisam vidila, nema ni skrovišta, kupio ga je privatnik, srušio. Kašika bagera je uklonila crnu rupu i hvala joj na tome.
Renoviranjem, rekonstrukcijom ili pak samo rušenjem objekata koji već 27 godina podsjećaju na ratne strahote, pridonosi izgledu i kvaliteti kompletnog predstavljanja razvoja grada Mostara i života u njemu. Zlo se može desiti svima, kako i zašto neko odluči baciti kormilo života na pučini postane ne bitno kad potone.