Elma Dandić, Blagaj, Bosnia & Herzegovina
Zašto Blagaj treba policijsku stanicu
Autor: Elma Dandić
Za potrebe pisanja ove priče koristiti ću ime Amra, jer to može biti bilo ko, posebice u Blagaju, a kako bismo stvorili sigurnu okolinu za našu djecu, naši problemi nas ujedinjuju. Imam 27 godina i u Blagaj sam se doselila prije dvije godine. Tačnije, u Blagaj sam se udala. Za mene, kao osobu koja nije živjela ovdje, Blagaj je bio mjestu koje odiše mirom, kako ja to volim reći, mjesto koje ima neki red. Nažalost, od trenutka kad sam se doselila u Blagaj sam uvidjela da ispod površine Blagaj nije sigurno mjesto za život naše djece. Zašto? Na blagajskim ulicama nikad nećete sresti policajca, ali različitih sumnjivih osoba ćete sresti u svako doba dana i noći.
Moj muž je odrastao u Blagaju i većinu svoga života proveo je ovdje. Pričao mi je o Blagaju kakav danas više nije, gdje je osjećaj sigurnosti i mira, blagostanja, iskrenosti i povezanosti bio veoma prisutan, gdje se život odvijao normalno, sporo i tiho. U ovom mjestu ljudi su živjeli sretno, nisu znali šta su problemi. Tako je bilo i sa djecom. Ona su rasla u izobilju u jednoj vrlo sigurnoj sredini u kojoj nema kriminalaca, narkomana, ovisnika, u kojoj vlada red.
Sve do 2000. godine Blagaj je imao policijsku stanicu i na ulicama je bilo policajaca, a građani, među kojima je i moj suprug su se osjećali sigurno i zaštićeno. Danas, na mjestu gdje je nekad bila policijska stanica je smještena Pošta, a policija u ovo mjesto svraća isključivo po pozivu. Za mene, kao majku, ali i kao stanovnicu ovog mjesta, to je nedovoljno. Uvijek mislim da će se najgore dogoditi, stalno živim u strahu. Strah da bi se nešto loše moglo dogoditi mojoj djeci je poput noćne more.
Ljeta su najgora. Uvijek viđam na ulicama preticanja i jurnjavu brzih i skupih automobile, koja druge ljude košta njihovih života. Također česti su i prizori motora na kojima većinom mladi ljudi projure kroz Blagaj. Njihova nesmotrenost i nepažnja često imaju veoma loš završetak, nažalost i sa smrtnim ishodom. Moje dijete kao i druga djeca ne mogu izaći na ulicu da se igraju. No to nije sve, pored nepoštivanja saobraćajnih znakova, Blagaj je postao uporište droge, tehno partija, loših susjedskih odnosa, te narkomani se mogu sresti iza svakog ćoška. Niko se ne osjeća bezbjednim.
Ada koju ja sada vidim nije ona Ada o kojoj mi je pričao muž, mjesto gdje je on nekada provodio ljeta pored prelijepe rijeke Bune. Danas ja se ne osjećam sigurno otići tamo sa svojom djecom zbog ‘sumnjivih’ osoba, pijanaca i ovisnika. Također, Ada je mjesto gdje se ljeti odvijaju ‘divlje tehno-zabave’, te vas glasna muzika, i još glasniji ljudi, drže budnim po cijelu noć. Nikada nema mira. Jednom prilikom sam se željela prošetati sa svojom djecom do Ade, spremili smo se i krenuli ali s obzirom da se organizirao tulum, ljudi su psovali, vikali i veoma brzo vozili, te sam odlučila da ne mogu odvesti djecu na takvo mjesto, ne želim da moja djeca svjedoče takvim scenama, niti da ja drhtim nad njihovom sigurnosti. Ponekad imam osjećaj da je Ada ‘rezervisana’ samo za određene ljude, za osobe koje će tu organizirati zabave i raditi šta i kako žele bez pitanja da li to bilo kome smeta. Ada je ponajmanje za one iz Blagaja i iz okoline. Smatram da vlasti nije briga za nas, a problema u našem mjestu je jako puno.
Svoj život u Blagaju nisam zamišljala proveden u strahu za sigurnost vlastitog djeteta. Zamišljala sam da će naš život ovdje biti bolji, sigurniji i mirniji u odnosu na grad, na Mostar. Mi, građani, tražili smo da se vrati policijska stanica u Blagaj, ali smo glatko odbijeni jer broj stanovnika nije dovoljan za to. Pitam se kako da broj stanovnika raste kad svatko želi da ode iz ovog mjesta. Želim živjeti u Blagaju kakvog se moj suprug sjeća, ali nažalost imam osjećaj da taj san i tu čežnju jednog Blagaja ću sanjati samo u mjestu koje nije Blagaj. Kao majci, supruzi, stanovnici i građanki Blagaja, policija i policijska stanica su mi veoma važni jer želim da živim u sigurnom mjestu, a ne mjestu koje je samo privid toga.