Elma Dandić, Blagaj, Bosnia & Herzegovina
Želim biti glas osoba sa invaliditetom
Autor: Elma Dandić
Lokalna zajednica iz koje dolazim zove se Blagaj. To veoma malo prigradsko mjesto ima jednu ambulantu. Iako je ta ambulanta otvorena za sve njene građane, bez obzira na nacionalnost, seksualno opredjeljenje i političko-vjersku odrednicu, ona nije svrsishodna svom izvornom obliku postojanja i ne zadovoljava sve potrebe i zdravstvene usluga njenih korisnika i korisnica.
Dok pišem ovu priču, pišem ono što je u meni, jedan aspekt onoga ko sam, mlada žena sa fizičkim vidom invaliditeta, skraćenje desne noge. ‘Osoba sa invaliditetom’, termin koji se ne čuje toliko često, žena kojoj lokalna ambulanta ne pruža sve medicinske i zdravstvene usluge koje bih željela i trebala. Porodična ambulanta u Blagaju je nužna svim njegovim stanovnicima, međutim nije prikladna za osobe sa invaliditetom. Prvenstveno mislim na arhitektonske barijere, gdje prilaz i ulaz nije dovoljno širok. Lično za mene to trenutno nije problem u fizičkom smislu jel sam u stanju da to izvedem, no ako jednoga dana budem korisnica invalidskih kolica, štaka ili proteze, to će biti problem i za mene. Dodatno, šalter sa osobljem nije dovoljno pristupačan za osobe sa invaliditetom niti imamo priručnik za rad s istim, nemamo medicinske radnike i ljekare koji poznaju znakovni jezik, nemamo zvučnu signalizaciju za slijepa lica, posebne i prilagođene toalete, ni zubnu ordinaciju kao ni psihologa.
Ponekad kada uđem u ljekarsku ordinaciju i vidim da nemamo čak ni stolice i nosila, na um mi dođu tužna sjećanja. Kad sam imala osam godina nosila bih fiksator koji služi za produženje noge, Ilizarov aparat, po sedam mjeseci i trebala bih previjanje. No nakon liječenja i tretmana u Vojnoj bolnici u Sarajevu, nisam naišla u Blagaju, pa čak i u Mostaru, na ortopeda ili osoblje koji znaju šta je taj fiksator. U Mostaru su mi rekli ‘mi to nikada nismo radili’, u Blagaju ‘mi ne znamo previjati na fiksatoru, čak ni u ratnom periodu to nismo radili’. Na kraju, moj otac je radio previjanje. Već u ranome djetinjstvu bila sam svjesna sa čime se susrećem. Bila sam ljuta.
Sada već nisam ljuta. Tužna sam, razočarana, izolirana, iznevjerena. Vidim nemar i jedan vid neznanja i nepristupačnosti, vidim što se trebalo učiniti, a nije učinjeno. Moj zdravstveni karton je nepotpun, jer je znanje limitirano, a zdravstveni sistem neuvezan, tako da nemam potpunu anamnezu u svome zdravstvenom kartonu. A ljekari ne poznaju uvijek dovoljno tematiku i terminologiju koja je meni potrebna.
No trenutno, najveći stepen razočaranosti je u tome što moja lokalna ambulanta radi u svega dvije smjene: prva smjena, od ponedjeljka do petka od 08 do 14 sati, a druga smjena samo tri dana u sedmici, od 14 do 19 sati. Smjene su određene prema naseljima moje lokalne zajednice, što je nedovoljno da bi se zadovoljile potrebe svih stanovnika, a kamoli osoba sa invaliditetom.Veliki značaj bi bio u tome da ambulanta radi 24 sata. Ne mogu a i ne želim uvijek putovati u Hitnu u Mostar. Želim i znam da moja lokalna ambulanta je u stanju da ovo napravi uz svega malu pomoć i ljudstvo.
Ne želim da moja priča naiđe na eho onih prethodnih priča, koje su pisane samo da bi bile napisane, želim govoriti, barem onoliko koliko mi moje obrazovanje, znanje i iskustvo dopuštaju, za osobe sa invaliditetom, kao i o osobama sa invaliditetom. Ne želim samo da pričam o potresnim, razočaravajućim situacijama. Želim da pričam o osobama sa invaliditetom i o njihovom životu, o mom životu. Pišem ovo ne samo da se ‘čuje’,već da se i uistinu osjeti glas osoba sa invaliditetom. Više sam od dijagnoze, više sam od medicinskog stanja, više sam od onoga što vidim i čemu svjedočim. A tako i želim da budem viđena.
Moja ambulanta je samo pridjev, eufemizam za sve ono što suštinski treba promjenu u društvu u kojem danas živimo. Ništa nije vrijednije od ljudske slobode i vrednovanja osnovnih ljudskih prava, a posebno za osobe sa invaliditetom. Želim da i moja lokalna ambulanta jednoga dana bude više od svoga zgusnutog rasporeda i neredovitih smjena, želim da bude tu za sve ljude i njihove potrebe, kako za mene, tako i za druge.