Pokazatelji zajedničkog života, Zalik
Kenan Kajan, Zalik, Bosnia & Herzegovina
Raja Zalika
Autor: Kenan Kajan
Svako mjesto, naselje ima svoje specifičnosti po kome je manje ili više poznato. U nekim mjestima su to trgovi, parkovi, neke ličnosti, građevine ili objekti. U našem mjestu su to prostorije lokalnog udruženja građana ‘Raja Zalika’. Tu ne bi bilo ništa čudno ni zanimljivo da se svakodnevno ne isprepliću razne nacije, generacije, stavovi i mišljenja koja po običaju moraju biti kontra jedno od drugih. Malo je ili gotovo nikako situacija u kojima će se složiti većina o nekoj temi bilo da se radi o sportu, društvu, politici ili globalnom zatopljenju.
Svakodnevnica se tu pretvara u jednu debatsku emisiju, gdje svaki stol priča za sebe. Privatnost ne postoji, za jednim stolom se priča jedno, upadice dolaze od susjednog stola, koji se uključuje u razgovor i nastavlja se do drugog, trećeg dok se ne uključe svi koji su prisutni u datom momentu. Tu ćete čuti razne izreke, koje su možda i neutemeljene ili izmišljene, ali prolaze pod formom da su izreke starih ljudi, ili nekih imaginarnih likova.
Međutim sami početci djelovanja udruženja nisu bili lahki. Priču od početka pokreće nam Miran, koji vodi prostorije udruženja i poslovanje:
‘Moj prijatelju bilo se mlado, ludo puno života i elana, ja sam ovo drugačije bio osmislio i pokrenuo, ali je bolje današnje stanje kako djeluje nego u samom startu. Ti znaš kako je krenulo prije nekih 7-8 godina, muzika do kasno u noć, pijanke, sa pijankama dolaze i problemi, razne tuče. Morao sam izigravati policajca, rastavljati pa čak i nekad se sam uključivati u tuče. Tada je udruženje bilo otvoreno non stop, nikad nisam odmarao. Ali onda, moja supruga donosi na svijet našeg sina i tu se sve mijenja iz korijena. Odlučujem preobrazit djelovanje i postojanje našeg udruženja. Prvi korak mi je bio izbacivanje alkohola što će se ispostaviti i kao najbolji potez. Ubacio sam bilijar, tavlu, pikado i druge društvene igre. Mijenjanja koncepta klijentela koja je dolazila od početka prestala je da dolazi. Za baštu sam nabavio igračke za djecu: ljuljačke, klackalice, tobogana, svega pomalo. I nije bilo lahko da se narod navikne na novi izgled i drugačije djelovanje. Da bi počeli dolaziti trebao im je period adaptacije. Onda su počeli dolaziti i stara i nova raja. Recimo, Kamaćo je dolazio redovno tu da popije 2-3 pive poslije ručka. Njemu je trebao jedan period da se navikne da nema više piva. Međutim prebrodio je to i nastavio je tu dolaziti i prepričavati svoje redovne dogodovštvine. ‘Pravi mostarac’, kako on voli reći za sebe, koji ima izuzetano bogat repertoar šala, pošalica i zanimljivih izreka. Jedna od njegovih najpoznatijih izreka, a vezana je za prvo proljetno sunce jeste citiram ‘Ko dugo boravi na ovom prvo proljetnom suncu taj ne dočeka 50tu godinu’, i obavezno doda ‘To su stari ljudi govorili’ kao da njemu zapravo nije 75 godina. Ili recimo, akademski građanin Tura, jedan izuzetan gospodin, koji je čitav svoj životni vijek proveo radeći u poreznoj upravi, dolazio je ‘na par lozica’ kako on kaže, međutim njegova prva ljubav je bila historija, i to ponajviše historija sa ovih naših prostora Balkana. Vječita tema je ko je vladao Balkanom 500 godina, aludirajući na otomansko carstvo, te Jugoslavija koja je postajala u više oblika, pa sve do teme današnje države.
Moram spomenut i ovu mlađu ekipu. Većinski su to dobri momci. Ima ih sa izuzetno teškim životnim sudbinama. Recimo ‘Skandinavac naš’ kako ga zovemo, uvijek pozitivan i sa osmijehom kad ulazi, obavezno doda ono svoje ‘ko će s nama? Ne može niko’. Evo ti našeg Bjata koji ulazi upravo u prostoriju dok mi razgovaramo, teška životna priča siromaštvo, roditelji su ga napusitili, ali evo bori se, radi kod mene ovdje i on je naš dobri duh, uvijek je nasmijan, raja ga vole, lijepo se ophodi prema svima. Ali moram ti reći, najveći uspijeh i moja satisfakcija sa ovim udruženjem jeste što sam uspio privoliti roditelje sa malom djecom da dolaze. Oni sjede u bašti u onom ljetnom periodu, čuje se žamor djece, smijeh pa i plač. Djeca su ukras svijeta. Zar nije ljepše što je sada ovako nego da je onaj prvobitno koncept ostao?! Zapravo pitanje je do čega bi sve došlo da su ostale pijanke, alkohol i sve ono negativno što je bilo u tom periodu. Eto brate ispričao sam ti priču o nastajnju, početku i djelovanju ‘naše Buhare’, kako je mi od milja znamo zvat. Iz početka sam se ljutio kad bi raja nazivala ovaj naš prostor Buharom, ali sam kasnije shvatio zašto je zapravo to tako: upravo radi pomenutog početka nastajanja i djelovanja. Poslije mi je bilo svejedno, a danas mi je čak i simpatično.
U kafiću, to jest u našem lokalnom udruženju nema wifi, što je za današnje vrijeme jedna fascinantna činjenica. Gotovo sam siguran da u čitavom gradu smo jedini koji nemamo wifi. Ovdje raja dolaze da igraju blijar, tavlu, pikado, da pričaju jedni s drugima, ljudi raznih profila, osobina, životnih priča. Saznate neke fascinantne, intimne, lične detalje iz života ljudi koji su vama samo poznanici. Ovo je zapravo mjesto okupljanja koje je postalo na neki način ispovjedaonica. Da bi ljudi razmjenjivali mišljenja, vijesti i životne priče nije potreban pristup internetu.