Amara Stupac, Cernica, Bosnia & Herzegovina
Sokakom kuda svadbe prolaze
Autor: Amara Stupac
Mostar, biser Bosne i Hercegovine na zelenookoj ljepotici živi svoje podjele poput djeteta razvedenih roditelja, trpeći stanje političkog bojnog polja vladajućih fotelja na svojim leđima žudeći za opstankom. Većina, današnja manjina, obzirom na ratna izbjeglištva, odseljavanja i doseljavanja, oplakuje ovaj grad. Njegova duša opjevana u mnogim stihovima impozantnih pjesnika izdiše svoje posljednje sekunde vizualnog mirisa. I baš poput pjesme pokojnog jugoslovenskog autora Đorđa Balaševića ‘Neki novi klinci’, Mostar preživljava novo doba, nesnalazeći se u nezakonski nametnutim obilježjima koji podučavaju nove naraštaje razjedinjenosti. Podijeljene državne funkcije u okrilju 2 zastave – zakonske državne Bosne i Hercegovine, i legalno nelegalne ratne tvorevine Hercegbosne – domišljato putem svojim pelikanera u odjelima prenose osjećaj različite jednakosti na građane.
Stranci me često pitaju: ‘Where are we now, what is Mostar – here or there?’ pokazujući rukom zapadno od Bulevara. Glavne ulice prostrte duž sredine grada označene na prvu nevidljivom trakom dok koracima prema zapadu vidno ističe zastavu Hercegbosne, a istočno državu u kojoj kompletan Mostar igra ključnu ulogu, Bosnu i Hercegovinu. Pomno osmišljenim redoslijedom riječi političke vođe zbunjuju kako turiste tako i svoje građane, čineći sve što je u njihovoj moći zadovoljavajući luksuz svojih kompleksa.
‘Ona i ova, ili ova i ona’ zavisno od tačke staništa, fotopamćenjem kalemi naraštaje novog doba. Skoro svaka ulica ovog grada ima istaknute zastave svog paintball tima. Jedino na Bulevaru ulična rasvjeta stoji sama.
A zamisli kako bih izgledalo da i njih okite, s jedne strane stuba Šahovnica /grb nelegalne tvorevine Hercegbosne kopiran sa zastave države Hrvatske s kojom Bosna i Hercegovina graniči, s druge državna Bosne i Hercegovine, kataklizma zvana Monti pajton u svom punom sjaju’. Međutim mi to istaknemo proslavama, što bi rekli ‘vješanja’, bračnih sklapanja. Naime, gdje god pođi preko Bulevara pređi tako i svadbene povorke. Običaji su nam slični, mladoženja sa svojom svitom ide po mladu čija familija kreditnom stopom potkrijepi zagrijavanje, prijem sa hranom, pićem i harmonikom. Nije šala mladu predat ‘na suho’, obzirom da je stopa razvoda u znatnom porastu. Nakon sitih i napojenih trbuha u žaru spajanja familija, mladenci popraćeni velom auta kreću ka finalnoj destinaciji proslave, svadbenom salonu. Defile auta krene kroz Mostar okićen zastavom svoje pripadnosti. E sad zamisli cirkusa: ‘Većina protutnja preko Bulevara, ide prvo jedan kordon sa Šaharom pa drugi nakon par sati sa Zvjezdicama’.
Posmatram ih sa prozora i razmišljam u šta mi se grad pretvorio? U šta smo se mi pretvorili kad u nove životne epohe moramo sa zastavom?! U šta nam se mladost pretvara kad mašu zastavama a nit pamte, nit znaju kako su nastale misleći da ‘tako treba’. Poput psa zapišavaju svoj teren pa barem i motorizivan bio. Preko politike do svadba dalje zastave refletkiraju i maturante koji svoje posljednje dane srednjih škola proslavljaju uz ratnohuškačke pjesme držeći se svoje strane ulice. Puneći gladne portale svojim zanosom supkulture, manjina srednjoškolske elite predstavlja većinu. Zar su to pjesme kojima se veliča kraj srednje škole?! Četiri godine učenja, ispitivanja, znojenja, tuge, radosti za neke i prve ljubavi se slavi pjesmom ‘dušo nema više mostova’, nastala u vihoru rata. Stihovi pjesme utihnu moj optimizam te svjetlosnom brzinom vrate slike rata, rušenja mostova o čemu stihovi pjesme i govore, te slavlja sa druge strane linije razgraničenja. Istu pjesmu koriste i navijači fudbalskog kluba Zrinjskog, klub ‘zapadnog Mostara’ Ultras, kao jednu od svojih himni. Surova realnost zastava nije zaobišla ni svijet sporta naime dio navijanja su premjestili na Bulevar te stanovnicima zgrada koje balkonima i prozorima gledaju na osinjak redovno priređuju noćni spektakl zvižduka, automobilskih zvukova uz ,naravno, isticanje zastava.
Prkosno mahanje zastavama budi osjećaj nelagode tokom manifestacija jer dovoljno je jednom doživjeti ovakav emotivni tornado da bi poput feniksa vremenski izblijeđna slika rata ponovo poprimila boju. U tim momentima samo razmišljam i molim Boga da nikom ništa ne zatreba u kući obzirom da izlazak iz stana predstavlja suočavanju ulične trpeljivosti. Iako svakodnevno bezcarinska zona, u toku ličnih proslava putem fiskulture mozga, asfalt obasja podjela i Bulevar vrati sliku 93. kad smo se pod okriljem ovih zastava borili za goli opstanak – ‘dosta mi je rata, ne želim rat u miru’.