Klaudija Mikulić, Bijeli Brijeg, Bosnia & Herzegovina
U svakom je čovjeku skriven anđeo
Autor: Klaudija Mikulić
Ovo je priča o ljubavi i podršci koju sam dobila tijekom odrastanja. Male geste ljubavi i podrške bile su mi poticaj da ne odustanem u svojoj borbi, a sa druge strane, ljubav koju su mi prijatelji pružali, punila je i njihova srca. Rođena sam kao nedonošče. Prerano rođenje ostavilo je traga na mome zdravlju. Imam blagi strabizam i oblik hemiplegije lijeve šake i stopala. Kao mala nisam mogla samostalno hodati te je zbog postizanja samostalnog hoda bilo potrebno izvršiti 9 ortopedskih, i jednu oftalmološku operaciju.
Ljubav prema glazbi uvukla se u moje srce još u ranom djetinjstvu i tu ostala zauvijek. Nastupala sam na vrtićkim i školskim priredbama, raznim festivalima i manifestacijama. Danas radim s djecom i mladima s poteškoćama u razvoju u centru Los Rosales, profesorica sam glazbe i voditeljica crkvenog zbora. Također radim na svojoj doktorskoj disertaciji. Cijeli moj život prožet je glazbom. Rad s mladima s poteškoćama u razvoju pomogao mi je prihvatiti individualnost svake osobe u mojem okruženju.
Iako sam to učila i u knjigama trebalo je vremena mome razumu, mome biću kako bih to prihvatila kao životnu stvarnost. Trebao mi se ‘dogoditi’ Los Rosales da bih to ispravno razumjela, prihvatila i iznad svega poštovala za sebe samu, za svoje korisnike i ljude oko sebe. Često smo skloni uspoređivati se s drugima, tu je također potrebno vrijeme za učenje umijeća prihvaćanja različitosti u svim segmentima, a ne samo u oblicima invaliditeta.
Kroz svoj rad pomažem djeci i mladima sa posebnim potrebama kako bi glazbu i zvuk upoznali na jedan sasvim novi način. Kroz muzikoterapiju razvijaju svoje motoričke sposobnosti, smanjuju stres, razvijaju samopouzdanje, poboljšavaju pažnju, koncentraciju i pamćenje. Kroz zajedničko sviranje i pjevanje poboljšavaju komunikaciju, uče surađivati i uvažavati druge.
Tijekom odrastanja i obrazovanja pored moje obitelji, moj razred mi je bio najveća podrška. Majke učenika i naše učiteljice poticale su nas na upornost i zajedništvo. Budući da sam zbog oporavka često izostajala s nastave, mame mojih prijatelja iz razreda dovodile su svoju djecu kod nas doma. Prepisivala bih propušteno gradivo, zajedno bi pisali zadaće i učili. Na neki način imala sam mali model školovanja u kući. Nakon zadaće, gledali smo crtiće. Kako sam dosta vremena provodila u kući svi su mi poklanjali crtane filmove pa sam tako stekla zavidnu kolekciju. Slonić Dumbo mi je bio posebno drag zbog poruke koju nosi – prihvatiti svoje posebnosti i vjerujući u sebe vinuti se u visine. Svako od nas treba ljubav i barem jednog prijatelja koji vjeruje u nas, baš kao što je Dumbo imao.
Za mene je skladana pjesma o sloniću Bangu (Dambu) ‘Bango, Bango zaboravi svoju manu jer život je velika igra, pusti sve brige na stranu’. Nakon otpusta iz bolnice i festivala na kojem sam pjevala tu skladbu prijatelji iz razreda poklonili su mi svoje crteže. Male ručice prvašića, nespretno ali s ljubavlju, crtale su slonića s velikim ušima kako leti iznad naše škole. Ti crteži dugo su krasili zid moje sobe.
Pjesmu koja je također skladana za mene ‘U svakom je čovjeku skriven anđeo’ pjevala sam na Malim melodijama Mostara 2004. godine. Pripev skladbe posebno je poticajan.
‘U svakom je čovjeku skriven anđeo, skloni smo pogrešno suditi, u svakom je čovjeku skriven anđeo i samo ga ljubav može probuditi’.
Kada sam izašla iz dvorane, prijatelji su skandirali moje ime i svojim tijelima napravili oblik cvijeta. Takve geste se zauvijek urežu u pamćenje. Osjećala sam se tako voljeno i prihvaćeno. Nekoliko godina kasnije, na Melodijama Mostara pjevala sam autorsku skladbu o ljubavi zajedno s prijateljem Lukom. Tada su prijatelji iz razreda napravili veliki transparent podrške za mene i Luku. Na transparentu je pisalo: ‘Lucija i Luka-najbolji ste!’.
Empatija koju su prijatelji pokazivali prema meni, zapravo je nagrada i njima samima, osobina koja se stječe i ostaje trajno u svakoj osobi. Odrastanje uz mene pomoglo im je izrasti u osobe osjetljive na potrebe drugih. Moje prijateljice, koje su sada majke, žele odgajati svoju djecu i učiti ih empatiji baš kako su nas učile naše majke.