Kenan Kajan, Zalik, Bosnia & Herzegovina
Sokak sreće
Autor: Kenan Kajan
Tokom svog života, neki će reći kratkog pošto mi je trenutno 32ga godina, imao sam mnogo lijepih trenutaka, zapravo rekao bih da su svi bili lijepi, pošto sam odrastao, a i sad sam, u familiji koja je velika. Iako ja nemam braće ni sestara generalno imam veliku porodicu i svi se dobro pazimo. Međutim, jedan detalj iz ranog djetinjstva će mi ostati urezan duboko u sjećanju. U to vrijeme mi se činio kao ružan, ili bolje rečeno težak period mog života, ali će se kasnije ispostaviti, da je to bila samo prelazna-prolazna faza. Kada mi je bilo 6-7 godina roditelji su počeli praviti kuću u naselju koje je bilo udaljeno 3-4 kilometra od mjesta gdje sam se rodio i gdje smo tada živjeli.
U tom sokaku sam naučio i hodati, pričati, padati, plakati. Tu je bilo nas 7-8 djece istog uzrasta, koji smo uvijek bili na sokaku zaluđeni dječijom igrom, smijehom i svim ostalim što nosi jedno bezbrižno djetinjstvo. Iako su to bile rane postratne godine, mi nismo osjećali nikakve konkretne posljedice toga rata, osim par ruševina oko nas, na koje se mi kao djeca nismo ni osvrćali. Gradnja gore ranije pomenute kuće, je išla svojim tokom i dinamikom, uslovljenja finansijskim mogućnostima roditelja u tom periodu. Mi smo živili u kući koja nije bila u našem vlasništvu, a sada kad malo bolje razmislim, nije bila ni Bog zna kako uslovna.
Spoznaja da ćemo seliti u našu sopstvenu kuću, koja će imati sve uslove za lijep, funkcionalan i dostojan život mene je izuzetno radovala. Volio sam otići na gradilište pratiti radove, te kao razdragani dječak učestvovat u tome. Nakon 3-4 godine gradnje, u mojoj 11toj godini, došlo je vrijeme da se selimo iz kuće koja nije bila naša, u naš novi vlastiti dom.
I to bi bilo sve prelijepo, da mene tek tada nisu obuzele emocije, kao malog dječaka, i spoznaja da selim iz jednog sokaka u potpuno novo naselje, među novu raju, novu školu, novu ekipu u razredu i sve ostalo. Jedan izvjesni period sam to vrlo teško proživljavao, često sam plakao i govorio majci da ne želim tu živjeti.
Morali su me voditi u stari sokak redovno na igru i druženje sa prijateljima. Bio sam peti razred osnovne škole, te sam čak te prve godine u novoj školi osjetno popustio u učenju. Trebao mi je jedan period adaptacije na novu okolinu, za nova prijateljstva. To je možda potrajalo i punu godinu dana. Možda je to sada iz ove perspektive i meni lično malo čudno, da ne kažem smiješno, ali dječaku od 10 godina to je bilo izuzetno teško životno iskustvo. Ja sam se naravno prilagodio nakon određenog vremena na novu okolinu, stekao sam prijatelje za čitav život, odrastao u novoj kući, porodičnoj sa svojim roditeljima u kojoj živim i dan danas sa svojom suprugom i kćerkom. Taj period u tom trenutku mi se činio nepremostivim za mene, međutim iz sadašnje perspektive, to je samo bio prolazni dio odrastanja koji ne prihvati svako na isti način.