Klaudija Mikulić, Bijeli Brijeg, Bosnia & Herzegovina
Male, ali velike
Autor: Klaudija Mikulić
Svi koji žive u Mostaru znaju za Male i Velike stepenice koje povezuju naselje Bijeli Brijeg sa gradom. Moj prvi susret sa Malim stepenicama vraća me u prošlost i donosi ne baš lijepa sjećanja.
U Mostar sam došla u ratno doba sa roditeljima i kćerkom. Tada sam živjela u centru grada. Otac mi je bio teži bolesnik pa je često bio liječen u bolnici na Bijelom Brijegu. U posjetu sam mu dolazila svaki dan, ponekad i više puta dnevno. Išla sam Malim stepenicama. Zaokupljena svojim brigama i mislima nisam obraćala pozornost na okoliš, samo sam željela što prije vidjeti oca i nadala se čuti dobre vijesti. Pri povratku iz bolnice znala bih sjesti na kameni zidić na Malim stepenicama, malo predahnuti, zapaliti cigaretu i sabrati misli. Tada sam počela primjećivati da su stepenice i pješačka staza zarasli u korov i šiblje. Cijelo područje bilo je zapušteno, izgledalo je divlje i pomalo zastrašujuće. Sasušeni i od vjetra iščupani borovi, polomljene grane stabala, sve zaraslo u korov i šiblje činile su šumu neprohodnom i opasnom za prolaznike. Mladi samonikli borovi gubili su bitku sa korovom. Smeće se taložilo godinama, a pješačka staza na nekim dijelovima bila je sasvim neprohodna. Unatoč zapuštenom izgledu i nagomilanom smeću pokušala sam zamisliti kako je to područje nekada izgledalo: zelenilo borove šume skrivalo je stepenice izgrađene od bijelog kamena, ukrasno grmlje i cvijeće održavano je i njegovano, klupe za odmaranje neoštećene, rasvjeta u funkciji i postavljene kante za otpad. Za one koji su željeli izbjeći stepenice bila je tu kamena staza koja se isprepliće sa stepenicama i čini ih još zanimljivijima.
Nekoliko godina kasnije preselila sam na Bijeli Brijeg. Male stepenice postale su moja svakodnevica.
Užurbani jutarnji silasci prolazili su u trenu, ali povratak doma, nakon napornog radnog dana nije uvijek bio lagan. Male stepenice imale su duže dijelove za pješačenje, pa nisu bile ‘naporne’ kao Velike, ali svejedno je trebalo savladati visinu jednaku usponu na 7. kat.
Za razliku od moga prvog susreta sa stepenicama kada sam idući ocu u posjetu bila zabrinuta i tužna, sada me nakon uspona čekao odmor i opuštanje u mome domu.
Budući da ne vozim, najčešće koristim Male stepenice i za sve druge odlaske u grad. Kratki spust stepenicama kroz šumu i već sam nadomak centra grada. Međutim, povratak doma u večernjim satima nije bio ugodan. Rasvjeta na stepenicama najčešće nije radila ili bi sa rijetke lampe žmirkala oskudna svjetlost. Priče o napadima na prolaznike stvarale su mi još veću nelagodu i strah. Znala sam zastati u podnožju stepenica, gledati prema vrhu i razmišljati: krenuti ili ne?. Često bih odustala i išla okolo cestom.
Proljeće, ljeto, jesen, zima, stepenice su izgledale isto, zapušteno. Tek bi rijetki snježni pokrivač sakrio tragove zanemarivanja okoliša. Bilo je nekih akcija čišćenja u proljeće, ali ti radovi se ne bi ni primjećivali, za kratko vrijeme sve bi ponovo bilo isto. Javna rasvjeta je uvijek na meti vandala. Pitam se tko su ti ljudi u kojima ima toliko mržnje i destrukcije da uživaju u uništavanju javnog dobra.
Već nekoliko godina u blizini stepenica živi jedan čovjek srednjih godina, beskućnik. Utočište je našao uz obližnju nenaseljenu kuću gdje je pod nadstrešnicom pripremio sebi ležaj. Tu spava kroz cijelu godinu, po svim vremenskim uvjetima. Po danu ga sretnem kako prebire po kantama za smeće. Što mu se dogodilo i kako je tu ‘završio’? Javila sam udruzi koja se brine o beskućnicima. Kažu mi da znaju za njega, ali da odbija svaki kontakt. Jednog hladnog jutra prije polaska na posao pripremila sam nešto hrane i topli pokrivač. Kad sam naišla još je spavao, ostavila sam stvari u blizini njegovog skloništa i produžila na posao. Iza njega je sigurno teška životna priča, svojom gestom pokušala sam mu vratiti vjeru u ljude i dati nadu da može biti bolje.
Prije par godina počele su se događati pozitivne promjene u našem gradu. Uređenje Trimuše donosi bolje dane i za Male stepenice. Radovi su ovaj put temeljiti. Promjena je vidljiva, sklonjena su osušena i porušena stabla, grmlje i korov uklonjeni kao i smeće u kojem se nalazilo nevjerojatnih stvari, čak i dijelovi automobila. Isto mjesto, sada je izgledalo sasvim drugačije. Male stepenice, umivene i počešljane, zasjale su nekim novim sjajem. Nedavno je u blizini Malih stepenica otvoren kafić, postao je omiljeno okupljalište mladih. Male stepenice nisu više tako puste u večernjim satima, veseli glasovi mladih i glazba razbijaju muk noći.
Uz ove pozitivne promjene uspon Malim stepenicama mi je puno lakši
i sretna sam kada dođem doma jer sam penjući se odradila mali trening. Nadam se da su godine zanemarivanja naše životne sredine i okoliša iza nas i da nam slijedi jedan lijepi period brige za prirodu, a tako će i čitavo društvo u cjelini ‘procvjetati’.