Meliha Nametak Long, Podhum, Bosnia & Herzegovina
Rane Podhuma
Autor: Meliha Nametak Long
Zašto baš ona?
Zato što živim između dvije ruševne porodične kuće u naselju Podhum, za mene najljepšem… Svakodnevno prolazim pored ruševnih kuća, i pitam se ‘Gdje su sad? Da li su se ikada “primili” među nove, daleke zidove. Da li može kadulja da raste na poljima riže? Da li iz njihovih slomljenih srca raste ruža penjačica. Da li su sretni negdje gdje su zime ne-mostarske, mora siva, obale sterilne, a cvrčci utihnuli?’.
Virim kroz slijepa okna, dodirujem kamen i slikam radosno, žedno cvijeće koje izbija između stare opeke. Ponekad se drznem i uđem u starinske avlije, i čujem glasove kako odzvanjaju sokacima. Tu zrije voće i cvjetaju ruže. Niti ga neko jede, niti ruže miriše.
Zašto je tako i nakon skoro trideset godina? Zašto je ‘ruski rulet’ hodati ulicom po mostarskoj buri? Zato što se nikada ne zna kada će se na nas obrušiti neka cigla ili komad maltera. Jer ni nakon toliko vremena ti objekti nisu propisno osigurani. Zašto su ostavinske rasprave godinama u ladicama? Zato što predmeta ima na hiljade, i sporo se rješavaju… zato što se nasljednici ne mogu dogovoriti i ‘sastaviti’, rat ih je razbacao na sve strane svijeta.
Da, ruši se, i gradi se, ali sporo…
Malo je obnavljanja koje paze da se zadrži autohtoni izgled. Umjesto kamena i drveta, sada je beton i mesing. Umjesto malih prozora sa drvenim škurama zbog blještave svjetlosti, sada su staklene površine kao u Aspenu. Gradi se i nestručno, jer školovani stručnjaci ovdje imaju malo šanse. I kad se desi neka nesreća, niko nije kriv.
Da, gradi se, a drveće se nemilosrdno siječe. Šta nekome može značiti stogodišnje stablo koje pamti i djetinjstvo mojih djedova. Neko reče ‘da drveće daje bežični internet, ne bi tako bilo. A ovako samo daje kisik bez kojeg ne možemo’.
Da li priča može imati zvuk? Ako je pisac vješt, može…
Moja zvuči kao granata, vatra, cvrkut ptice iz graba koji raste iz nečije dnevne sobe. Zvuči i kao zvuk bagera i glasova gologlavih radnika s cigaretama na rubu usana, kao pjesma kad se na novom krovu zaviori košulja, kao glasovi stranaca iz novonastalih pansiona. Kao mjauk, kao jauk, kao smijeh. A najviše zvuči kao Tišina.
Kako zvuči Tišina?
Zvuči kao muk starog ‘tranzistora’ pored žute fotelje pored prozora, koji je zauvijek zašutio prije trideset godina, s kojeg su se nekada slušali prenosi utakmica nedjeljom, sevdalinke, Tereza i Mišo, politički govori i vremenska prognoza.A koji je vidio i mora i planine i rijeke, na prostrtim dekama pokušavao da nadjača zvonke dječje glasove.
Mukla, duboka tišina, umirujuća i zastrašujuća u isto vrijeme. Tišina koja navodi na razmišljanje – ko su ti ljudi i gdje su sada. Da li su uspjeli pokupiti svoje slike i draga pisma, jer tranzistor se može kupiti. Uspomene, one opipljive, ne…