Elma Dandić, Blagaj, Bosnia & Herzegovina
Blagajski mozaik normalnosti
Autor: Elma Dandić
Sveštena lica koja su ranije obavljala službu u Blagaju su imala pozitivna iskustva sa stanovnicima Blagaja. Imajte u vidu da u Blagaju žive dvije porodice pravoslavne vjeroispovijesti, tako da smo kao narod manjina. Naš prvi doticaj je bio s komšinicom koja stanuje preko puta nas. Prišla nam je i rekla da nam stoji na raspolaganju i da joj se možemo obratiti za bilo šta. To je bio neki njen doprinos da se osjećamo dobrodošlo. I zaista, tako smo se i osjećali. Pored rodbine, dobar komšija je jako važan jer je komšija uvijek tu. Nekoliko dana nakon našeg dolaska imali smo radove na uređenju crkve. Prišle su nam tri bake. Ja tada nisam znala da ovdje nema pravoslavaca uopšte, i kako sam nešto čistila, one su ušle: ‘Mi smo došle da se upoznamo, čisto da vidimo kako ste vi, mi ćemo doći, tu smo’. Na to sam im rekla kako u nedjelju imamo službu i da dođu. Bake su otišle. Tek kasnije rekli su mi kako ovdje nema pravoslavaca i kako nema ko doći na liturgiju. One su prosto došle da se upoznaju. Poznavale su oca Branimira, koji je bio tu prije nas. Crkva je imala i dječije dvorište, koje je bilo prepuno djece. Mi smo tada saznali kako je zapravo vjetar u Blagaju zaista veliki problem, a to dvorište je služilo kao izvor zabave i igre. Roditelji i djeca su se osjećali dobrodošlo u crkvenom dvorištu.
Jedna vrlo zanimljiva tema jeste komunizam. Mi smo jedan dan krenuli prema pošti, a muž je bio u mantiji. U putu su nas srela dva čovjeka i prišli su nam da porazgovaraju, a jedan od te dvojice je bio vrlo pričljiv, baš kao ja sada, i kroz razgovor je stalno govorio kako je on komunista. Nama je bilo zanimljivo, a u pošti su nam rekli da smo upoznali jedinog komunistu u Blagaju.
Naš je život specifičan jer mi dolazimo u parohiju koja nam se dodjeli. To često ljudi ne shvataju. Naša prva briga je da li mi tu imamo našeg naroda, jer dolazimo zbog naroda. Kad smo saznali da u Blagaju uopšte nema pravoslavaca, mi smo se zabrinuli i zapitali se šta ćemo sada, kako ćemo djelovati ako tu nema naroda. Saznali smo da dolaze ljudi iz okolnih sela. Prije smo bili u Bileći u parohiji, i bilo je svega 14 muslimana, a došli smo u sredinu gdje su većina muslimani.
Na ličnom planu je to ogroman stres kada se selite bez obzira gdje idete jer kupite cijeli svoj život u kofer, i idete negdje gdje ne znate kako ćete se uklopiti. Mi smo već godinu dana tu i polako se uklapamo u tu priču da je ovo naš dom. Za nas je Blagaj dom, jer sve dok radimo tu ono zbog čega smo tu, da služimo Bogu, naravno da je to naš dom.
Iz mog ugla, sve je zemlja Božija, ja mogu da živim bilo gdje, pa i u Blagaju koji je jedna mala oaza. Došli smo iz Bileće gdje je kamen i krš, u Blagaj gdje je rijeka i zelenilo. Naravno, treba da prođe nekoliko godina da se u potpunosti uklopimo, jer mi smo sad isključivo angažirani oko pravoslavne zajednice, ali tek kroz nekoliko godina bismo mogli govoriti o uključivanju u zajednicu. Svi stanovnici Blagaja imaju iste probleme kao i svi drugi građani u bilo kojem dijelu zemlje. Recimo Blagaj, nažalost, nema neke najosnovnije stvari, kao igralište za djecu.
Mnogo je rano da se priča o tome kako je život u zajednici normalan, ja sam tu vrlo subjektivna ne raspolažem činjenicama. Ja bih se uvijek obratila mladima da budu otvoreni, da razmišljaju i da stvaraju sami sebi neke šanse i da se zajedno bore za njih. Nije bitno koliko ću ja biti ovdje, ali mladi ljudi treba da se udruže i da rade zajedno, jer je sav narod, ne nacionalno, rascijepkan. Zajedno trebaju da rade da bi život u Blagaju bio normalan, mladi ljudi trebaju da se bore za to.
Danas su nam informacije najdostupnije i onda gledamo mlade koji te informacije koriste da se udaljavaju, kod nas je ta nacionalna razlika. Trebamo raditi zajedno na onome što je zajedničko, a svako neka ide u bogomolju koju želi. Mladi ljudi ne trebaju tražiti u svim tim silnim informacijiama razloge da se razdvajaju, već razloge zašto da se udružuju. Upravo crkve i džamije treba da spajaju ljude. Mi ne trebamo govoriti o religiji, ali zajedno možemo popraviti neke stvari i trebamo se okrenuti zajedništvu.