Elma Dandić, Blagaj, Bosnia & Herzegovina
U strahu su velike oči
Autor: Elma Dandić
Čula sam danas muziku koja me je vratila u dane moje mladosti. Takva muzika obično probudi u meni mila sjećanja koja me vraćaju u najljepše dane moga života. Pjesma me vratila barem trideset i pet godina unazad kada su moja djeca bila mala. To je bilo vrijeme vrelih ljetnih dana kada sam sa mužem i djecom skoro svako poslijepodne odmarala uz obale rijeke Bunice, na izletištu u blizini Mostara.
Uz rijeku smo tražili najljepše mjesto gdje je hladovina, jer bi djeca stalno plivala. Slušali smo sa tranzistora divne pjesme, i upravo me je pjesma vratila u to vrijeme. Nismo znali imena ljudi koji su se odmarali pored nas. Bilo nam je ugodno i sigurno. Nismo pričali niti o pljačci, ubistvima, ni hapšenjima. Nekako mi se čini da te teme nisu ni postojale. Pričali smo o lijepim stvarima, o uspjesima i kontrolnima naše djece u školi.
Bunica je bila zelena i prepuna trave, jer drveće i prirodno rastinje nije bilo ciljano sađeno. Radilo se je sve u mogućnosti da ova oaza prirode bude sjedinjena što više sa njenim okolišem i da se njen izvorni oblik što manje mijenja. Bila je prirodna ljepotica koja nije bila ugrožena, i niko nije očekivao da dođe čistač da očisti za vama, mi smo djecu učili da čiste za sobom. Danas sam u šoku kada čujem da se plaća komunalna usluga, tada nije bilo tako. Također, tada na Bunici nije bilo napuštenih pasa. Tada je ovo mjesto bilo kupalište i odmaralište, mjesto gdje bi se dolazilo sa porodicom. Vodilo se računa o napuštenim životinjama, a posebno o psima. Danas to baš i nije tako.
Ja se plašim pasa, ne želim im zlo, nahranila bih ih, ali ih ne bih uzela za kućne ljubimce.
Moj strah je veoma opravdan i činjenica je da mi se je u blizini Bunice desio jedan veoma neugodan i zastrašujući incident upravo zbog napuštenih pasa lutalica. To se desilo pred Namex supermarketom. Tu sam ušla da kupim namirnice za taj dan, te kad sam izašla sa punim kesama i krenula prema autu, desetak metara od ulaznih vrata sam ugledala dva ogromna psa. U strahu su velike oči!!! Vjerujte mi da se meni učinilo da iz pravca sjevera dva ogromna psa, smeđe i crne boje, i raširenih usta jure prema meni, a sa druge strane me dva psa zaobilaze.
Bacila sam tašnu, kese, i kišobran i vrisnula sam. Oni su produžili prema meni i nastavali da laju. Kad sam nekada sa djecom dolazila na Bunicu, nisam viđala pse da sami lutaju. Sad su pored mene četiri psa.
Tada sam vidjela čovjeka sa kosom svezanom u rep, elegantno obučen sa naušnicama u ušima. Sa njim je bila djevojčica od desetak godina. Dotada sam mislila da su muškarci koji imaju naušnice u ušima neozbiljni. Imala sam predrasude prema tim mladim momcima. Taj čovjek je mirno ostavio djevojčicu i rekao joj da se ne pomiče i došao do mene i blago spustio ruku na moje lijevo rame i rekao: ‘ne plašite se, ja sam tu’.
Ja sam u njemu vidjela spas. Vidjela sam da ima ljudi koji su spremni pomoći drugim ljudima bez obzira na vjerske, nacionalne, imovinske, obrazovne, ili bilo kakve podjele. Ja sam bila u opasnosti i taj čovjek mi je prišao da mi pomogne i pod cijenu da njega psi ugrizu. Onda su ti isti psi zastali, znali su da ih se taj čovjek ne boji. ‘Gdje ste pošli, gospođo?’, pitao me je. ‘U auto’, odgovorila sam. Noge su mi se tresle. Onda sam tome čovjeku rekla: ‘hvala Vam do neba, zar je moguće da ima ovako dobrih ljudi koji su spremni da pomognu onome koji je u nevolji. Ja Vam ovo nikada neću zaboraviti’. Kada sam ga upitala za njegovo ime, gospodin je rekao da njegovo ime nije važno: ‘ja Vama ne pomažem da biste Vi objavili da sam ja Vama pomogao, ja Vama pomažem jer ste Vi u nevolji, a pas zna, osjetio je da se Vi njega bojite, atakuju na Vas’.
Kada je otključao vrata moga auta, rekao mi je da polako krenem i da zatvorim vrata i da spustim prozor, te je ubacio moje namirnice i kese u auto.
Rekao mi je da su to napušteni psi, te da ljudi ostavljaju svoje kućne ljubimce pse kada im postanu teret, prestanu ih hraniti, te nije ni čudo što se psi ponašaju ovako kako se ponašaju.
Meni je tada palo napamet da su psi sastavni dio naših svakodnevnih, normalnih života i da moramo pružiti podršku i psima, jer i oni su također živa bića.
Napušteni psi ne smiju biti na ulici, pogotovo jer ima dosta ljudi poput mene, koji se boje i osjećaju strah. Trebamo osigurati bolji i sigurniji život i za nas i za pse.
Bez obzira na pomoć tog mladog gospodina, ja više ne idem u Namex, iako mi je najbliži. Bunicu volim jer mi je tamo bilo lijepo i divno, ali ni tamo više ne idem. Sada je ona prljava. Sadnice su na izletištu i pored Bunice polomljene, korpe za smeće su izvrnute, klupe oštećene. Ne znam ko sada dolazi na takvu Bunicu.
Pravim usporedbu onoga što sam voljela na Bunici, onoga što me je ispunjavalo, onoga zbog čega bi srce zaigralo. Kada sam danas čula tu pjesmu vratila sam se u vrijeme svoje sreće i zadovoljstva, kada su mi bili živi članovi porodice i kada sam se družila sa ljudima bez obzira na rasu ili vjeru, sve što je bilo nebitno.